U „vozu smrti“ do Amerike
29. juli 2018
Zovu ga „zvijer“ ili „voz smrti“ – u pitanju je niz teretnih vozova na čijim se krovovima migranti iz Centralne Amerike kroz Meksiko švercuju do SAD. Vožnja je iscrpljujuća i puna rizika. Reporterka DW je pošla tom rutom.
Luisa Marina iz Hondurasa i njena jedanaestogodišnja kćerka Endži sjede pored šina. Strpljivo čekaju voz kojem je na španskom nadiveno ime La Bestia – Zvijer. Hodale su tri dana kako bi došle do Palenke na jugu Meksika. Dvije prethodne noći su spavale na ulici.
„Plašim se da krenem ovim vozom zato što sam čula mnogo loših priča o njemu. Molim se Bogu da nas zaštititi i da bezbijedno stignemo", kaže Luisa Marina dok sjedi pored više desetina migranata koji zajedno sa njom čekaju.
Rizikovati sve radi boljeg života
La Bestia, poznat i kao „voz smrti" (El Tren de la Muerte), zapravo nije jedan voz. To je mreža teretnih vozova koji se kreću kroz Meksiko, od južne granice sa Gvatemalom pa sve do Sjedinjenih Država. Svake godine do pola miliona migranata iz Centralne Amerike rizikuje svoje živote prolazeći kroz Meksiko sjedeći na krovu ovih vozova.
Takva vožnja je brz i jeftin način da se pređe preko dvije hiljade kilometara kroz Meksiko. Ali ko koristi „voz smrti" rizikuje da bude napadnut, silovan pa i ubijen od strane lokalnih kartela i bandi koje ne oklijevaju da opljačkaju čak i to malo stvari i novca koje migranti nose sa sobom.
Već je pola četiri ujutro kada konačno stiže voz, nenajavljen. Luisa Marinu i njenu kćerku probudio je zvuk metalnih točkova. Ona je zgrabila svoj ranac – jedini prtljag koji ima – i sa kćerkom krenula brzo ka „vozu smrti".
„Laknulo mi je što ne moramo da sjedimo na vozu", kaže Luisa Marina, dok pomaže kćerki da se popne na nosač između dva vagona. Gore, na krovu vagona, ne bi imale za šta da se drže. Migranti često padaju sa vagona – često zato ostaju bez ruke ili noge, često i ginu.
„Ovaj voz nije napravljen da se ljudi penju na njega, desi se da migranti često padnu i poginu", kaže Oktavio, zadužen za održavanje voza. Posljednji put pred polazak pregleda kočnice. „Ponekad koriste ručnu kočnicu kako bi zaustavili voz i omogućili ljudima da se popnu. Nekad se desi da greškom aktiviraju kočnicu dok se penju na krov vagona te uzrokuju ispadanje voza iz šina."
Dok sa masom migranata stiješnjena stoji između dva vagona, Luisa Marina nervozno čeka da voz krene. „Čula sam da u SAD razdvajaju porodice i deportuju roditelje. Nikad ne bih mogla da podnesem da me razdvoje od kćerke. Radije bih se vratila u svoju zemlju nego ostavila kćerku", zabrinuto kaže.
Dug i opasan put
Vazduh je vreo i vlažan, a zvuk spojnica koje udaraju jedna od drugu zaglušujući. Migranti se bore protiv iznemoglosti dok sunce izlazi. Neki koriste priliku da se po jutarnjem svjetlu popnu na krov i malo odrijemaju.
„Zovemo ga 'zvijer' zato što je veoma opasan. Možemo da padnemo, to je kao jahanje bika", objašnjava Horhe Kruz sjedeći na vrhu voza.
Iako je živio u američkoj državi Merilend, momak iz Hondurasa u svojim dvadesetim deportovan je iz SAD prijeko nekoliko mjeseci. Sada pokušava da se vrati. „Živio sam mirnim životom, međutim, uhvatila me je imigraciona služba i odbila da mi da azil", kaže Horhe.
Voz neočekivano staje, te grupa mladića koristi priliku kako bi ubrala mango iz okolne šume. Većina njih nije ponijela dovoljno zaliha da izdrži put.
„Na vozu nema ništa drugo za jelo, a mi nemamo novca da kupimo hranu. Moramo nastaviti da preživljavamo sakupljajući voće koje nađemo usput", govori Anhel, koji putuje sa svojom snahom i njenim četvorogodišnjim sinom.
Nova grupa mladića se penje na voz, među njima i jedan bez noge. Štake drži u jednoj ruci. „Izgubio sam nogu prošle godine nakon što sam skočio sa voza. Pokušavao sam da pobjegnem meksičkoj imigracionoj patroli", objašnjava mladić, i on iz Hondurasa.
Endži polako jede mango i sjedi kraj maminih nogu. Ona i njena mama, takođe, putuju bez novca. „Hodale smo tri dana kako bismo stigle ovdje. Ponekad bismo usput našle nešto da jedemo. Bolno je priznati, ali morale smo da pijemo vodu iz toaleta", rekla je Luisa Marina.
Njih dvije su na vozu više od deset sati, ali još nisu prešle ni 150 kilometara do sljedeće stanice, grada Čontalpe. Odatle ima oko 1.500 kilometara od najbližeg ulaza u SAD.
„Sve majke žele najbolje svojoj djeci. Ne želimo ništa loše da im se desi. Zato ih vodimo sa nama. Ne možemo da ih ostavimo da se pate kod kuće", dodaje Luisa Marina.