U sjeni Arafata
13. novembar 2014Bila je to pogrebna povorka kojoj nije bilo kraja. Šest muškaraca nosili su kovčeg ukrašen palestinskom zastavom. Desetine hiljada ljudi ih je slijedilo, plačući za preminulim Jaserom Arafatom. Šef Palestinskih autonomnih područja je, istina, sahranjen u Ramali, a ne u palestinskom izbjegličkom kampu u južnom Libanonu gdje su se okupili ožalošćeni, ali je tuga zbog Arafatove smrti bila toliko velika da je grupa ljudi do groba nosila jedan prazan kovčeg. Izbjeglice su po posljednji put željele biti blizu svog idola, bar u mislima, ako već nisu mogle natrag u svoju domovinu. Od tada je prošlo deset godina.
Arafat - nosilac nade
Upravo je za palestinske izbjeglice Arafat, koji je 11. novembra 2004. preminuo u jednoj pariškoj vojnoj bolnici i dan kasnije sahranjen na palestinskom području, bio nosilac nade. Jer, taj nosilac nade, terorista i političar, u javnosti je uvijek iznova govorio o sudbini palestinskih izbjeglica. Arafat je želio nezavisnu palestinsku državu - i za nju se borio svim sredstvima. Kao vođa "Pokreta za oslobođenje Palestine" (Al-Fatah), koji je kasnije činio srž Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), on je bio suodgovoran za brojne napade na izraelske, jordanske i libanske ciljeve.
Tek 1990-ih godina, kada se Arafat vidio politički izoliranim, bio je spreman na mirovne pregovore sa Izraelom.
"Dugo vremena se činilo da će potpis ispod principijelnog saopštenja koje je nagovijestilo mirovni proces iz Osla, imati značaj Arafatovog historijskog učinka", kaže Martin Beck, profesor za studije o Bliskom istoku na Univerzitetu Southern Denmark.
Iz današnje perspektive je to međutim upitno: "Način na koji je došlo do principijelnog saopštenja i njegov sadržaj bili su izrazito problematični. Arafat se upustio u asimetričan mirovni proces zbog čijeg dugotrajnog neuspjeha Palestinci i danas pate."
Karizmatični vođa
Nakon neuspjelih mirovnih pregovora 2000. - pored ostalog i zbog toga što su u Izraelu jačali protivnici sporazuma i nakon što su radikalni Palestinci vršili učestale napade - Arafat je trpio i podržavao drugu intifadu, oružanu borbu protiv Izraela. Jedan od razloga za to bio je i taj što mu je sve ozbiljniju konkurenciju predstavljao Hamas koji je nastao iz palestinskog Muslimanskog bratstva, iako je Arafat do svoje smrti ostao nesporan kao karizmatični vođa Palestinaca.
Njegov nasljednik Mahmud Abbas se distancirao od Arafatovog kasnog kursa konfrontacije. Za razliku od Arafata koji je stalno nosio uniformu i biljelo-crni šal na glavi, Abas sebe vidi kao mislioca i pragmatičara koji malim koracima i pregovorima želi postići da dođe do stvaranja palestinske države. Njegov stav je da nasilni otpor Palestinaca nije doveo do nikakvih rezultata, osim zida izolacije i međunarodnog prezira. To je razlog zbog kojeg novinar Thorsten Schmitz u jednom članku u listu "Süddeutsche Zeitung" (08.11.2004) u Abasu vidi "idealnu postavu" za " kritično prelazno vrijeme" u kojem se palestinsko društvo može oprostiti od svog oca i pripremiti za vrijeme bez intifade."
Politički ćorsokak
No deset godina od stupanja na dužnost se Abaz izgleda nalazi u istom ćorsokaku kao i njegov karizmatični prethodnik, iako, istina, među Palestincima nije stekao isti ugled. Uz to dolazi i činjenica da mu Hamas predstavlja ozbiljnu konkurenciju iako sa svojim bezkompromisnim kursom protiv Izraela, istina, nije postigao skoro ništa, ali koji kontrolira Pojas Gaze.
Time Hamas za Abazov PLO-u, koji vodi lavnu riječ na Zapadnoj obali, predstavlja konkurenciju.
Uslovi života Palestinaca se u posljednjih deset godina nisu poboljšali, naprotiv. Mnoge nepravilnosti zbog kojih je hiljade Palestinaca 2000. izašlo na barikade, i danas postoje ili ih ima čak i više. Tako Izrael izgradnju svojih naselja na Zapadnoj obali i dalje nastavlja nesmetano. Pojas Gaze, koji Izrael blookira, danas je hermetički izolovan i nema ekonomsku perpektivu.
Kritika na računa Abaza
Uz to dolazi i činjenica da mnogi Palestinci kritiziraju kooperaciju Autonomne oblasti s okupatorskom silom. "U odnosu na Pojas Gaze, ljudi na Zapadnoj obali, istina, materijalno profitiraju, a bolja je i sigurnosna situacija", kaže ekspert za palestinska pitanja Beck. "Ljudi na Zapadnoj obali plaćaju u višestrukom smislu, međutim, i visoku cijenu, jer im se čini da se Abaz faktično pomirio sa omraženom okupacijom." Stvaranje vlade nacionalnog jedinstva, oko koje su se u aprilu dogovorili Fatah i islamistički Hamas, također izaziva kritiku. Napreci se skoro ne vide, a na najavljene parlamentarne izbore se još čeka.
Koliko god je umjereni Abaz omiljen kod zapadnih političara, toliko je neomiljen u većim dijelovima palestinskog stanovništva koje sve manje vjeruje svojim političarima.
Mnogi Palestinci se žale na Abazovu pasivnost kada je riječ o izraelskoj politici u Gazi i na Zapadnoj obali. Mnogi više i ne žele čuti ništa o nenasilnom otporu s obzirom da su izraelske snage sigurnosti zbog najnovijih napetosti povećale represije na Palestince. Deset godina nakon smrti Jasera Arafata mnogi Palestinci žude za jednim nespornim vođom koji će im uliti nadu u stvaranje sopstvene države. Jer, ona Palestincima najviše nedostaje.