"U Bosni sam imao vremena da popijem kafu"

Dino je u Njemačku stigao prije dvije godine. U želji za perspektivom, boljim životom i kvalitetnijim obrazovanjem, napušta svoj rodni grad Živinice, prijatelje i porodicu i odlazi u „bijeli svijet". Ipak, njegova najveća motivacija bila je njegova dugogodišnja djevojka, danas i supruga, Arnela, koja je rođena i odrasla u Wiesbadenu, gradu pored Mainza.

Kao i svaki početak, ni ovaj nije bio lagan. Naučiti i govoriti njemački jezik je bilo najteže. Još u Živinicama je pohađao različite kurseve jezika i koliko god je znao i razumio jezik, on se nije usuđivao i pričati na njemačkom: „Trebalo mi je više od godinu dana da razbijem strah od razgovora sa strancima. Zbog toga sam na početku govorio samo na engleskom, jer mi je tako bilo lakše. Međutim, kada sam na kursu njemačkog jezika osvojio nagradu za najboljeg studenta, to mi je dalo dodatnu motivaciju. Tada sam napokon počeo pričati na njemačkom i primijetio sam da ga poznajem mnogo bolje nego što sam mislio. Pored toga, i studij na njemačkom me je na neki način prisilio na to. Danas govorim bez straha", objašnjava ovaj 29-godišnjak.

Ne nedostaje mi letargija i besposličarenje

Jezik nije bio jedini izazov za integraciju u njemačko društvo. Tu je i nova kultura, okruženje, i mentalitet Nijemaca. Naći prijatelje među Nijemcima nije lako, priča Dino: „Uvijek se nekako lakše povežem sa osobama koje također imaju neku 'migracijsku pozadinu', kao što to vole da kažu Nijemci. Valjda se razumijemo jer smo napustili svoju domovinu i pokušavamo se integrisati u njemačko društvo. S druge strane, Nijemci su malo hladniji od nas i imaju određenu distancu.“

U BiH je, kaže, imao vremena za sve, dok u Njemačkoj rijetko ima slobodnog vremena. No, za njim i ne žali. „Nemam vremena da ispijam kafe, kao što sam imao dok sam živio u Živinicama. Ali, to je nešto što mi ne nedostaje. Ne nedostaju mi brojni odlasci na kafe i ta letargija i besposlica. U BiH mi se činilo da dani prolaze samo ‚radi reda' i ja tamo nisam vidio nikakvu perspektivu", priča on, te dodaje kako je imao previše slobodnog vremena koje nije znao gdje i kako iskoristiti. To je za njega bilo gubljenje vremena i potencijala.

Zoletić je ipak mislio da će u domovini pronaći perspektivu. S tim na umu je završio studij na Odsjeku geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Međutim, u struci je radio godinu dana, nakon čega je ostao bez posla. Nakon toga je radio i kao sportski novinar. Ali, nije bio prijavljen. „Dugogodišnja veza sa mojom suprugom Arnelom, skupa sa opštim stanjem u BiH, motivirali su me da se ipak odlučim napustiti BiH."

Izbora i perspektive ima, a možda se i snovi ostvare

Posljednjih nekoliko godina sve veći broj mladih napušta BiH. Dino je toga svjestan: „To što sam se odlučio da napustim svoju zemlju možda nije pohvalno, ali imao sam priliku i želju da odem. To bih preporučio svima koji su spremni i vole promjene. Ali, oni istovremeno moraju znati da ovo nije mala promjena."

Godinu dana je Zoletiću bilo potrebno da dobije mjesto na fakultetu u Mainzu. Međutim, on je svojom upornošću ipak uspio. Njegov prvi izbor studija je Lingvistika, ali obzirom na to da je morao odabrati i sporednu struku, odlučio se za Odgojne nauke. „Moj san je da radim za kriminalističku policiju i pomažem u slučajevima gdje je neophodno znanje stranih jezika“, nasmijano priča Zoletić koji poznaje naše jezike, engleski, talijanski i njemački, te dodaje da se nedavno prijavio i za praksu u policiji. „Ukoliko to ne uspije, onda bih volio da radim kao prevoditelj. Moja treća opcija je rad sa djecom."

U Njemačkoj Dino i dalje održava kontakte sa svojim zemljacima. Redovno se druži sa Bosancima i Hercegovcima i veoma je aktivan u Islamskoj zajednici Bošnjaka u Wiesbadenu. U Bosnu i Hercegovinu se ne namjerava vratiti.

„Iako je život u Njemačkoj još uvijek daleko od snova i savršenog života, ja sam sretan – više nego što sam bio u BiH“, zaključuje on.