U kojem smjeru se kreće Velika Britanija?

Velika Britanija će ostati kraljevina, to je sigurno. Sve ostalo je otvoreno, čak i članstvo u Evropskoj uniji o kojem će, ukoliko pobijede konzervativni torijevci, biti raspisan referendum. A ako kojim slučajem nastave da vladaju u koaliciji sa liberalnim demokratama, pa ih opet spopadnu bubice štednje, u pitanje će biti dovedena država blagostanja kao i postojanje Nacionalne zdravstvene službe.

Nisu Britanci oduševljeni tim mogućnostima, kao ni bilo kojim drugim prijedlozima bilo koje druge stranke. Sva ispitivanja javnog mnijenja upućuju na to da nijedna partija neće osvojiti apsolutnu većinu i da je dvopartijski sistem davno prošlo vrijeme. Ni na izborima 2010. nije bilo apsolutne većine, ali je danas odnos političkih snaga daleko kompleksniji. Tome doprinose osobenosti izbornog sistema i promjene glasačkih navika – sve je manje građana slijepo odanih jednoj od dvije velike partije.

Prije pet godina su pregovori o koaliciji torijevaca i liberala trajali svega pet dana. Ovog puta, predviđa Robert Hejzel sa londonskog koledža, nastaće konfuzija i mukotrpni pregovori koji mogu trajati nedjeljama. Posebno ukoliko se obistine prognoze i torijevci i laburisti osvoje sličan broj mandata te ukoliko oba kandidata za premijera, aktuelni Dejvid Kameron i izazivač Ed Miliband, budu tvrdili da mogu da obezbijede većinu.

Britanski izborni sistem nalaže da jednoj partiji treba više od polovine mandata u Donjem domu kako bi formirala vladu, dakle najmanje 326 od 650 mjesta. No u praksi su zapravo potrebna 323 mjesta, jer petorica poslanika irske partije Šin Fejn (Mi sami) odbijaju britansku vlast nad Sjevernom Irskom i uopšte i ne dolaze u Vestminster.

Škote se pita?

Ankete pokazuju da i laburisti i torijevci mogu da računaju sa tačno 33 odsto podrške. No procenti malo znače u većinskom izbornom sistemu pa, gledano po izbornim jedinicama, laburisti mogu da računaju sa 276, a konzervativci sa 272 mesta. Premijera Kamerona najviše brine što aktuelni partneri liberali mogu da osvoje najviše 24 mjesta, umjesto sadašnjih 57. Svoju popularnost su ekspresno prokockali kada su po osnivanju prošle vlade glasali za povećanje cijena za studiranje, iako su se tome u kampanji protivili.

Tako bi jezičak koji odnosi prevagu mogla da bude Škotska nacionalna partija (SNP) kojoj se predviđa pobjeda u više od 50 izbornih okruga sjeverno od Hadrijanovog zida gdje su do sada mahom pobjeđivali laburisti. Ed Miliband je refleksno isključio mogućnost saradnje sa Škotima, koji su do prije samo nekoliko mjeseci zagovarali otcjepljenje od Britanije. Ali čak i ako ne bude koalicije, najvjerovatniji scenario je da škotski nacionalisti podrže manjinsku vladu laburista, samo kako bi se prekinula vladavina torijevaca.

Nebitni u cijeloj priči vjerovatno će ostati Zeleni i desno orijentisani Ukip. Iako su osvojili najviše mjesta na prošlim izborima za Evropski parlament, ukipovci bi sada mogli da skupe tek nekoliko poslanika, a veoma je moguće da ni harizmatični šef partije Najdžel Feridž neće uspjeti da pobijedi u svojoj izbornoj jedinici.

Neizvjesne izborne trke ubuduće

Šef liberala Nik Kleg je išao linijom manjeg otpora kada je najavio da će njegova stranka najprije razgovarati sa najjačom partijom jer bi, kako je rekao, bilo koja manjinska vlada imala „manjak legitimiteta“. Profesor Hejzel kaže da je to samo Klegova politikantska teorija koja nema utemeljenje u britanskom izbornom sistemu. „Nema razloga da sve partije ne pregovaraju u isto vrijeme, da i Kameron i Miliband istaknu svoje zastave i pod njih pozovu manje partije.“

Britanska žuta štampa, ali i sami torijevci su dosta vremena i truda tokom prošlih nedjelja kampanje uložili kako bi javnost uvjeravali u to da bi manjinska vlada koja bi vladala uz podršku drugih manjih partija bila nelegitimna. Hejzel tu ideju naziva „potpunom besmislicom, ustavno i istorijski“. Iako se ne zna ko će u narednih pet godina stanovati na adresi Douning strit 10, Hejzel kaže da bi Britanci polako trebalo da se navikavaju na neizvjesne izborne trke i koalicionu matematiku.