Tuzlanski nadnacionalni duh otpora
24. januar 2020
"Kada je gradonačelnik Tuzle čuo da bi jedna žena, koja je rođena u Tuzli, trebalo da postane ministarka u Austriji, odmah je znao 'da je ona iz partije Zelenih'. 'Njoj je u rodnom listu zapisano da je ljevičarka', objašnjava Jasmin Imamović kako diše njegov grad" - ovako počinje reportažu austrijska novinarka Adelhajd Velfl u bečkom Standardu. Ona napominje kako je Imamović kazao da će se Alma Zadić, upravo zbog svog porijekla boriti za ista prava za sve građane. Imamović "često citira Štefana Cvajga i želi da se bori protiv nacionalizma."
Utočište radničkog pokreta
"I zaista iz Tuzle se izdiže jedan revolucionarni, nadkonfensionalni i transnacionalni duh otpora. Ovaj grad je bio utočište radničkog pokreta između dva svjetska rata. Tako je i slovenačka revolucionarka Amalija Lebeničnik, saborkinja Roze Luksemburg, nakon propalog ustanka 1919. u Njemačkoj izbjegla u Tuzlu. Lebeničnik je bila u sindikatima, tokom Drugog svjetskog rata predvodila je antifašiste i zbog toga je 1942. u tadašnjoj fašističkoj hrvatskoj državi osuđena na smrt."
"U Tuzli se so eksploatisala još u srednjem vijeku, tokom vladavine bosanskih kraljeva. Ali, tek za vrijeme Austrougarske bijelo zlato je počelo industrijski da se eksploatiše. 1891. kada je izgrađena prva fabrika soli, ljudi su iz svih krajeva monarhije pohrlili u Tuzlu. Soda se od 1893. proizvodila u Solvaj fabrici. U Tuzli se 1910. govorilo 11 različitih jezika, a u gradu su živjeli ljudi 23 nacionalnosti. 30 odsto stanovništva su bili stranci, inžinjeri su došli iz Češke, radnici iz Bukovine, službenici iz Austrije.
"Svjetionik humanosti"
Austrijanci su tamo posebno ostavili traga. Adolf Engel je 1895. otvorio prvu štampariju u Tuzli. Po imenu vajara Franja Ledera, čija je majka bila iz Beča, nazvana je jedna ulica u centru grada. U ovim zimskim danima gusti smog je prekrio ulicu Franja Ledera, toliko da se ne vide ni saobraćajni znaci. Tuzla i bez smoga takođe nije lijep grad, ali je sigurno najpopularniji u Bosni i Hercegovini. Jer, ovdje žive ljudi koji nisu dopustili da ih zarazi nacionalizam. 'Svjetionik humanosti" i 'posljednja slobodna teritorija' - zbog toga ovaj grad tako nazivaju pisci", piše Velfl i ponovo se vraća na Almu Zadić citirajući njenog ujaka koji kaže: "Alma je evropsko dijete. Odrasla je u duhu radničkog grada, dakle evropski". (...)
"U Tuzli se mnogo priča o Almi Zadić. Mnogi misle da napadi desnih radikala na nju dolaze od balkanske dijaspore, koja živi u Beču. Jer, samo ljudi koji poznaju prilike u jugoistočnoj Evropi bi mogli da znaju da ime ministarke pravde Austrije u regionalnom kontekstu važi kao muslimansko. (...) Ali, koliko je poznato Zadić nije muslimanka (u pravom smislu te riječi, op. red.). Ono što je novo je to da je ovakva vrsta rasizma, kada je riječ o imenima, postala uobičajena i u Austriji. U Bosni i Hercegovini je to svakodnevica. Jer, ime označava vjersku pripadnost i onda se pripisuje određenoj nacionalnosti.
Gradonačelnik Imamović upravo zbog ovakvog nacionalističkog razmišljanja zahtijeva istorijsko osvješćivanje. 'Evropa je, kada se radi o evropskim Jevrejima, već izgubila svoju vjeru. I to će uvijek ostati tamna mrlja na obrazu Evrope', kaže on i dodaje: 'Evropa bi samo trebalo da radi na tome da se ne napadaju ljudi islamskih korijena'. On se ponovo poziva na Štefana Cvajga, koji je govorio da je nacionalizam evropska kuga. 'Morali bismo ga suzbiti, bez obzira iz kog tabora dolazi."
Kapija...
Standardova novinarka potom podsjeća na posljednji rat i etnička čišćenja koja su počela 1992. "prije svega protiv muslimanskog stanovništva". Pominje i Kapiju u centru Tuzle gdje je podignuto spomen obilježje poginulima u granatiranju Vojske Republike Srpske 25. maja 1995. Tada je ubijena 71 osoba, mahom mladi ljudi. (...) Bila je topla večer i ljudi su se okuražili da ponovo izađu malo napolje. I tada je zaštićena zona UN pogođena pravo u srce. (...) Najmlađa žrtva bio je dvogodišnji dječak. Tada desetogodišnja Alma Zadić bila je već na sigurnom u Beču. Tuzlu su napustili godinu dana ranije."
Duh otpora nije slomljen
List piše da bez obzira na "ogromni talas iseljavanja, siromaštvo i nezaposlenost duh otpora nije slomljen". 2014. su u Tuzli počeli socijalni protesti, koji su se potom proširili po cijeloj zemlji. Ovdje je uspostavljen i plenum, odnosno skupština građana.
Gradom danas dominira termoelektrana koja je zatrovala vazduh. Na jednom brijegu se vidi spomenik Titu i 18-orici partizana. Tuzla je zbog eksploatacije soli počela da tone i neki dijelovi grada nestali su pod vodom, proizvodnja soli je obustavljena 2005. Umjesto toga sada su tu tri jezera.
Husinski rudar
Najveći heroj grada stoji s puškom, moćan i crn, nedaleko od željezničke stanice, gdje danas kampuju pakistanski migranti u raznobojnim šatorima. 'Husinski rudar' podsjeća na radnički ustanak iz 1920. Dnevnice su tada bile smanjene, a radnici koji su štrajkovali završili su na ulici. Drugi su se s njima solidarisali. Na kraju je Kraljevina, kojom je upravljano iz Beograda, upotrijebila silu: ubijena su 34 čovjeka, a mnogi su zatvoreni.
Centar pokreta otpora
I fašističkoj Hitlerovoj marionetskoj državi (NDH prim. red.) je kasnije bilo teško da u Tuzli pronađe ljude, koje bi mogla da instrumentalizuje u svoju korist. I upravo zbog akcije radnika u rudniku soli, partizanima je 2. oktobra 1943. pošlo za rukom da oslobode grad od fašističkog režima. Tuzla postaje centar pokreta otpora i suprotstavlja se nacistima u Bosni. Desetine hiljada ljudi u Tuzli su se priključili partizanima.
Nakon rata se prvenstveno investira u eksploataciju lignita. Inžinjeri i nastavnici slivaju se u Tuzlu iz cijele Jugoslavije. Tuzla ponovo postaje multikulturalno mjesto nove države i sve više samosvjestan industrijski grad. Sa industrijalizacijom je došlo i obrazovanje, prvi fakultet osnovan je 1958. godine. 'I pozorište u Tuzli je bilo na dobrom glasu u cijeloj Jugoslaviji', priča Vitomir Pavlović, nekadašnji novinar koji je postao hroničar ovog grada.
Solidna baza za internacionalizam
'Nacionalni identitet ljudima nije bio toliko važan. Stalo im je da se poboljša životni standard. Oni su radničkim identitetom napravili solidnu bazu za internacionalizam', objašnjava Damir Arsenijević sa Univerziteta u Tuzli duh ovog grada. I zbog toga tvrditi, kao što su to radili austrijski desničari, da je porodica Zadić muslimanskog porijekla, je potpuno besmislenom kada se zna da ona potiče iz grada koji je uporište socijaldemokrata u Bosni i Hercegovini.
U Tuzli kruži anegdota - kada su lopovi tokom rata u BiH provalili u pravoslavnu crkvu, policiji su tokom ispitivanja rekli da oni nisu nacionalisti i da zato nisu uništavali crkvu, već su samo htjeli da uzmu rakiju i kobasice", završava svoj tekst u listu Standard dopisnica tog lista iz Bosne i Hercegovine, Adelhajd Velfl.
Priredio: Svetozar Savić