Turska na putu ka islamskoj autokratiji

Naprijatnost je sve veća, sumnje – takođe. Diletantski pokušaj puča u Turskoj je ugušen, bijes predsjednika Erdogana na njegove protivike koje je proglasio za neprijatelje, sve je veći. Erdogan u danima nakon puča ne zna za mjeru. A pošto ne samo što divlje udara oko sebe, već je očigledno bio i dobro pripremljen za puč, sve je više sumnji u ovaj pokušaj državnog udara. Niko više ne govori o pobjedi ili čak trijumfu naroda i demokratije. Jer, neuspjeli puč je Erdoganu poslužio samo za jedan cilj: uklanjanje svih protivnika.

Biće još hapšenja

U Turskoj je trenutno u toku noć dugih noževa. Više od 20.000 ljudi – sudija, državnih tužilaca, oficira – već su otpušteni ili čak uhapšeni. Slutimo: uslijediće i mnogi drugi – kako u medijima tako i na univerzitetima. Turska se sa Erdoganom definitivno deformiše u solističku autokratiju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodno izraz volje naroda. Erdoganu nije potreban parlament – on iza sebe ima narod. Bar tako misli. Imami su u svakom slučaju na njegovoj strani. Ne može se isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokratiju. Za koju svakako nema mjesta u Evropskoj uniji, a i njeno mjesto u NATO je problematično.

Puč sada izgleda kao farsa: avijacija bombarduje parlament, ali ne zna da nađe put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti-diletanti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli puteve komunikacije. Inscenirali su svoju pučističku operetu rano uveče – kada Istanbul počinje da praznuje vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe avijacije pokušale da izvedu državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da učestvuju u vojnoj vježbi. Tako izgleda vojni puč? Nezamislivo.

Rastanak od ideala sekularne Turske

Ne moramo da se bavimo teorijama zavjere. Ali, može li se zamislti da, nakon više od dvanaest godina koje je Erdogan proveo na funkcijama premijera i predsjednika, među višim oficirima nema pripadnika AKP? Je li moguće da turska tajna služba nije znala za zavjeru? I zašto je Erdogan jutro nakon puča već imao listu od 3.000 sudija koji treba da budu otpušteni? Sve je to malo vjerovatno. Ali još uvijek ne znači da je on sam inscenirao puč. No, iskoristio ga je da se u turskoj obračuna sa kritičkim sudijama i novinarima, sa svima koji se drže osnivačkog ideala sekularne Turske. Time što želi da „očisti“ svoju zemlju – tu postoji užasna analogija sa Staljinovim čistkama – on pokazuje da više nije demokrata koji hoće da se pridržava ustava.

Quo vadis Turska? U ovom trenutku sve izgleda da put vodi u islamsku autokratiju Redžepa Tajipa Erdogana. Njegove fantazije o neograničenoj vlasti ne odnose se samo na unutrašnju, već i na spoljnu politiku. On izaziva svoje saveznike, on izaziva čak i SAD. One će smjeti da dalje koriste vojnu bazu Indžirlik samo ako izruče njegovog smtrnog neprijatelja Gulena koji živi u američkom egzilu. Optužbe protiv Gulena nisu ničim dokazane. Ali Erdogan se osjeća snažno, moćno, svemoćno. Ne boji se nikoga – možda samo Putina, kome se izvinio.