Turska između šutnje i izbjegličkog kaosa

Turskoj teško da može da se pozavidi: sa jedne strane, na njenim granicama, jedna navodno religiozno motivisana, ali vjerovatno najbrutalnija grupa današnjice, teroriše velike dijelove dvije susjedne zemlje. Stotine hiljada ljudi, kako u Iraku, tako i u Siriji, više ne vide način kako da prebjegnu u Tursku kako bi spasili svoj goli život. Istovremeno, Radžep Tajip Erdogan, koji ne važi za osobu koja pokazuje žaljenje zbog primjene nasilja nad protivnicima u svojoj zemlji, pažljivo nastoji da ne okrene protiv sebe "Islamsku državu".

U međuvremenu, 49 turskih državljana koje je teroristička milicija IS zarobila u generalnom konzulatu Turske u Mosulu je oslobođeno. Još uvijek se ne zna po kojoj cijeni. Čudno je već bilo to, da džihadisti sa jedne strane zapadne taoce ubijajaju zastrašujuće brutalno, dok se prema turskim zarobljenicima odnose veoma blago. Da li je to bila nagrada za do sada nejasnu dimenziju Turske podrške religiozno fanatičnim dijelovima sirijske opozicije, u borbi protiv režima u Damasku?

Sigurno je to da Erdogan sada mnogo lakše može da odobri vazdušne napade svojih zapadnih saveznika, koje predvode SAD. On je u više intervjua obećao logističku podršku – doduše bez direktnog učešća. Tome se Turska i kao članica NATO toliko opirala, da je generalni štab turske vojske momentalno reagovao na medijske izvještaje, prema kojima su američki avioni napade na položaje IS trebali da izvode iz Turske. Ni jedan naoružan američki avion i ni jedna naoružana bespilotna letjelica ne smije da koristi turski vazdušni prostor. To se pre svega odnosi na američku vazdušnu bazu Indžirlik u Sredozemnom moru.

Erdogan mora da se opredijeli

Ukoliko je Erdogan već odlučio da napusti svoj neodlučan kurs, on mora jasno da se opredijeli i da se pripremi na direktnu vojnu podršku. Jer, nijedna država Zapada nije suočena sa tako velikim problemima sa izbjeglicima. Broj izbjeglica iz Iraka, i sada iz Sirije, iznosi skoro dva miliona. Protesti domaćeg stanovništva zbog krize sa izbjeglicama sve su veći. Zaokret bez tvrđeg stava protiv "Islamske države" djeluje nemoguće.

Pogrešna spoljna politika sada se sveti Ankari. Turska politika pokazala je dezorijentisanost u vezi sa nemirima u arapskim državama. Kada je u Siriji počeo građanski rat, Erdogan je veoma brzo stao na stranu protivnika diktatora Bašara el Asada i zalagao se za njegovo brzo svrgavanje sa vlasti. Sada mora da gleda kako Zapad razmišlja o tome da Damask i Bagdad pridobije na svoju stranu u borbi protiv IS terorista. Turska takođe mora da živi i sa tim da Kurdi u susjednim zemljama moraju da se naoružavaju od strane Zapada, kako bi mogli da se odbrane od napada "Islamske države".

Ne, Turskoj nije za pozavidjeti. Zbog grešaka u svojoj spoljnoj politici ona se sada nalazi u lavirintu. Izlaz iz njega može da pronađe samo zajedno sa zapadnim saveznicima i zato mora da podrži njihove odluke. Novi neodlučni kurs u odnosu prema susjedima, kao i prema teroristima, Turskoj bi mogao da isporuči račun koji više ne bi bila u stranju da plati. Od uloge regionalne sile na Bliskom Istoku, Turska se u svakom slučaju do daljneg oprostila.