Tri scenarija Vučićeve petoljetke

U cijeloj priči najbolja je činjenica da Aleksandar Vučić neko vrijeme neće imati uvjerljiv razlog za raspisivanje novih izbora. Mada neki jak razlog za njegove političke piruete nije postojao ni do sada. Jedino ako mu ne padne na pamet da poslije Voje Šešelja i Tomislava Nikolića politički upokoji još nekoga, pa mu uzme funkciju.

Prvi scenario:
Vučića za gradonačelnika

Dobra prilika su, recimo, predstojeći izbori za prvog čovjeka Beograda. To bi bio do sada neviđen izazov. Aleksandar Vučić konačno prevazilazi traumu višekratnog gubitnika na velegradskim izborima i nakon premijerskog i predsjedničkog mjesta on zaskoči i gradonačelničku fotelju. Iz nje bi, po svemu sudeći, jednako efikasno mogao da kontroliše Srbiju. A Siniša Mali neka bude kažnjen premijerskim mjestom.

Na glavnom dnevniku bi onda deset minuta prepričavali glavnu vijest da je prvi čovjek Kine posjetio gradonačelnika Beograda. Ili divni snimci: gradonačelnik Vučić i predsjednik Putin (u devetom mandatu) zajedno u lovu na jednoroge u kavkaskim divljinama. Gradonačelnik Vučić i Angela Merkel (u svom sedmom mandatu) posjećuju beogradski zoološki vrt.

Ko smatra da je tako nešto nemoguće neka se priupita da li je prije 2012. i pomislio kako će se AV na ovako spektakularan način baviti samo njemu shvatljivim preskakanjem iz fotelje u fotelju.

Drugi scenario:
Vučić kao turski Francuz

Još uvijek je neizvjesno da li će on po ugledu na istambulskog samodršca Erdogana pokušati da od Srbije i njenog ustava napravi odijelo po svojoj mjeri. Uvođenje predsjedničkog sistema francuskog tipa, gdje je predsjednik ujedno i tata šefu vlade, najviše bi odgovaralo samodovoljnom temperamentu i despotskim ambicijama ovakvog političara.

Međutim, ta kombinacija može biti rizična. Petoljetka je dug period. Predsjednik tokom mandata može postati nepopularan. I uprkos Vučićevom raskošnom manipulativnom talentu pred njim bi se mogao pojaviti neko daleko ambiciozniji od Bijelog, ali sa istim šarmom. Tada bi sva vlast dospjela u ruke novog predsjednika. AV bi ostao bez posla. Suočen sa svojom neograničenom nemoći i sa – moguće je – osvetoljubivim pobjednikom. 

Treći scenario:
Vučić kao Tadić

Naravno, slijedeći scenario je već oproban u vrijeme Tadića. Predsjednik države preko partijskog liderstva upravlja slabašnim premijerom i njegovom vladom. Mana tog modela je što predsjednik mora da se pravi kako poštuje ustav i kako se ne petlja u rad vlade. Aleksandru Vučiću političko glumatanje ne pada teško. No, on to sa žarom radi samo u Berlinu, Moskvi i Briselu. Kod kuće on to obavlja preko volje, pa su glumačka dostignuća mizerna. Tako svaka konferencija za štampu prijeti da se pretvori u šekspirovski dijalog iz Mrduše Donje.

Ovaj model je matematički najvjerovatniji, ali pošto niko ne zna šta je zapravo Vučićeva politička aritmetika, nije izvesno da će biti primijenjen.

Naposletku, nije ni bitno gdje će da zasjedne gazda.

Vučić sa stranačkim žezlom

Pošto su u Srbiji institucije servis vlasti, a ne građana, onda je potpuno svejedno da li će AV da peca ribu ili da na papiru ima reprezentativne zadatke na Andrićevom vijencu. Jedina funkcija koju on ne može dati ni za živu glavu jeste mjesto naprednjačkog šefa.

Jedan od rijetkih ispravnih poteza Tome Nikolića – njegovo prepuštanje partijskog liderstva pri preuzimanju predsjedničke funkcije – donio mu je koju godinu kasnije političko penzionisanje. Tako je to kada pod stare dane postaneš pomirljiv i umjesto sirovom snagom, kao do tada, hoćeš da impresioniraš čestitošću. U raspletu, Vučić je imao partijske divizije, a Toma nije. Pošto Vučić pamti sve što je lično uradio drugima, malo je vjerovatno da će iz ruku dobrovoljno ispustiti naprednjačko žezlo.

To žezlo je ključ tajne odaje sa insignijama vlasti. Samo kao stranački vođa Vučić može da vedri i oblači.

Nikakav unutarstranački konkurent nije na pomolu. Tako da ne treba očekivati ograničavanje Vučićevog svevlašća ni unutar stranke. On zna kako da ucijeni ljude i isposluje lojalnost. On ima uvid u sve tajne dosijee prijatelja i neprijatelja. On se pajta sa vlasnicima populističkih medija. Ostale zastrašuje i proziva. Njegov prijestonički gradonačelnik je direktno umiješan u slanje paravojnih razbijača na građane u Savamali. Njegov bivši ministar koji voli slobodne medije u klečećem položaju bio je na ledu nešto preko godinu dana, a sada ga Vučić toplim riječima budi iz hibernacije. Njegov glavni policajac je po svemu sudeći plagijator. Tako se može nabrajati do sutra. I šta? Ništa.

Vučićevu zaštitničku harizmu svi oni udišu zahvalnim plućima. Unutar te stranke ne treba očekivati da iko pisne.

Vučić kao bahati fantast

Dokle god je Srbija država slabih institucija i svemoćnih stranaka, dokle god umjesto stručnosti i zakona caruju ortačko-burazerski sistem i igranje stranačkog kola oko kazana, sav Vučićev trud da se predstavi kao reformator biće neuvjerljiva poza. On će raditi ono što mora da ne padne u nemilost Zapada ili Istoka. A Srbijom će vladati kako dolikuje, bahato.

Naposletku, u nekom paralelnom svemiru postoji teoretska mogućnost da Vučić upotrebi neograničenu vlast da bi uveo vladavinu zakona, suzbio korupciju, iskorenio stranačko zapošljavanje, vratio omladinu sa praga stranih ambasada. Ukratko, mogao bi – da zaista vjeruje u to što ponekad govori – da svoju neograničenu vlast upotrijebi za njeno strukturalno ograničavanje, time i za njeno civilizovanje.

Ipak mislim da je scenario u kojem Aleksandar Vučić kao gradonačelnik Beograda u Bijelom dvoru prima kineskog šefa države mnogo vjerovatniji.