Trgovina oružjem kontra ljudskih prava
24. februar 2018
Fotografije jedne turske novinske agencije dokazuju da Turska vojska njemačke borbene tenkove Leopard 2 koristi u napadima na kurdske milicije YPG u Siriji. U Berlinu su mnogi političari reagovali sa zaprepaštenjem. Vladu u Ankari iritirale su kritike upotrebe tenkova Leoparda 2. "Mi smo ih kupili za dane poput ovih kada budemo izvodili napade. Kada bi ih uostalom još trebali koristiti?", izjava je kojom je turski premijer Binali Yildirim branio svoje stavove.
Osim toga, zadatak Turske je i da brani južni dio teritorije NATO-a, rekao je on tokom posjete Berlinu 15. februara i dodao: "Kao članica NATO-a i Njemačka također snosi odgovornost". Savezna vlada Njemačke pak dovodi tursku ofanzivu u nepovoljan položaj, jer je ustvari, prema željama Ankare, namjeravala odobriti naknadnu isporuku tenkova Leopard 2. Sada, barem zvanično, o tome se više ne govori, iako se mogu čuti glasine o tome da su dogovori već započeli. Konačnu odluku o tome donijet će nova savezna vlada.
Trgovina naoružanjem između Njemačke i Turske ima dugu tradiciju. Još od osamdesetih godina je turska vlada, pored ostalog naoružanja, kupila njemačke borbene tenkove Leopard, koje proizvode firme za proizvodnju naoružanja Rheinmetall i Krauss-Maffei Wegmann. U međuvremenu, turska vojska je došla u posjed više stotina tenkova Leopard, koji se među oklopnim borbenim vozilima smatraju "Mercedesom". Leopard 2, koji također koristi Bundeswehr, predstavlja najsavremeniju verziju i veoma je tražen na globalnom tržištu naoružanja.
Prednost za partnere iz NATO-a
Za kupovinu ovog naoružanja nije dovoljan samo interes neke zemlje za nabavku naoružanja u Njemačkoj. Proizvođač naoružanja mora dostaviti odgovarajući zahtjev saveznoj vladi, koja potom o tome donosi odluke i odobrava prodaju. Vladine odluke zasnivaju se na takozvanim "smjernicama za izvoz naoružanja", koje je 2000. godine usvojila tadašnja crveno-zelena savezna vlada.
Partnerima u EU i NATO-u, među kojima je i Turska, posvećeno je posebno poglavlje. Na njih se načelno gleda kao na povjerljive zemlje primaoce, kada je u pitanju izvoz naoružanja: "U principu, to se ne može ograničiti, osim ako je iz određenih političkih razloga neophodno ograničenje u pojedinačnim slučajevima."
Sa ili bez podneska
Savezna vlada je tako postupila po pravilima, kada je Turska naručila njemačko naoružanje. Međutim, neke isporuke su bile vezane za podneske poput takozvane "NATO podrške odbrani". U ovim slučajevima se Turska morala obavezati da će naoružanje koristiti samo u svrhu odbrane te zemlje od neprijatelja, ali ne i u okviru međudržavnih sukoba, kao što ga sada koristi protiv Kurda. Da se Turska toga pridržavala, u to su posmatrači više puta izrazili sumnje. Isporuka oko 350 Leoparda 2 bila je povezana samo sa klauzulom koja ograničava preprodaju tog naoružanja.
Manje odobrenja
Tokom proteklih decenija njemačke kompanije su Turskoj uglavnom isporučivale malokalibarsko oružje, tenkove i ratne brodove. Ta trgovina bila je u zamahu. Sada pak u vezi sa konfliktom sa Kurdima i situacijom u oblasti ljudskih prava, prije svega Ljevica i Zeleni, zahtijevaju ponovo potpunu obustavu isporuke oružja Turskoj. Međutim, uzrok konflikta je neuspjeli pokušaja državnog udara u Turskoj u julu 2016, nakon čega su započele represije u zemlji.
Zbog zabrinutosti da bi moglo doći do zloupotrebe njemačkog oružja, njemačka vlada je, nakon propalog državnog udara, odbila izdati odobrenja za veći izvoz naoružanja Turskoj. Ali to nije dovelo do zaustavljanja trgovine naoružanjem: u prva četiri mjeseca 2017. godine – prema najnovijim dostupnim informacijama - izdato je ukupno 57 dozvola. Čini se da se nadležni ne rukovode maksimom o situaciji sa ljudskim pravima, "već principom da izvoz naoružanja partnerima NATO-a u Turskoj u osnovi nije ograničen", žalila se u jednom dopisu frakcija Zelenih iz maja 2017. saveznoj vladi.
"Nema prljavih dogovora"
Hapšenje njemačkih državljana u Turskoj također je doprinijelo tome da se trgovina i isporuke naoružanja stave na led. Nije se bez razloga novinar Deniz Yücel žestoko suprotstavljao ideji da se njegovo oslobađanje dovodi u vezu sa "prljavim dogovorima", to jest, da se obećavaju određeni poslovi trgovine naoružanjem. Savezna vlada negira da je dala bilo kakva obećanja u vezi s tim. "Nije bilo ni čistih ni prljavih dogovora", rekao je ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. "Nikada nije postojao nikakav dogovor", potvrdio je to i njegov turski kolega Mevlüt Cavusoglu.
Nakon oslobađanja Yücela, turska vlada je demonstrativno i javno izrazila interes da zajedno sa Njemačkom proizvodi tenkove - kao da je sada za to uklonjena značajna prepreka. U međuvremenu, sve više parlamentaraca i aktivista za ljudska prava upozorava na to da se Turskoj ne dostavlja više oružja. Tako, na primjer, "Zajednička konferencija crkva i razvoj " zahtjeva potpunu obustavu izvoza naoružanja u Tursku.
Proizvodnja tenkova u Turskoj
Srednjoročno, Turska nastoji da postane što više nezavisna od uvoza naoružanja iz inostranstva, zbog čega se posvetila proširenju svoje odbrambene industrije. Planirana je proizvodnja 1.000 turskih borbenih tenkova tipa "Altay". Ali to Turska ne može izvesti bez stručnjaka iz inostranstva, licenci i preuzimanja tuđe tehnologije. Na taj način se njemačke kompanije kao što je Rheinmetall vraćaju u igru - i okreću se novim oblicima saradnje sa Turskom. Tako je Rheinmetall, zajedno sa jednom turskom kompanijom, još 2016. postigao dogovor o zajedničkom ulaganju i na temelju toga je iste godine osnovan "Rheinmetall BMC Defense Industry" u Turskoj. Ova kompanija se prijavila na konkurs za proizvodnju i dalje usavršavanje tenkova tipa "Altay". Sve dok se u Njemačkoj za te potrebe ne kupe potrebni dijelovi za oružje, zahtjev za ovakav prijenos znanja neće biti odobren od strane Berlina.