Toliko smo je voljeli, tu strašnu Jugoslaviju
1. decembar 2018
1976. godine sam autostopom prvi put došao u Jugoslaviju – naravno na more. Tek godinama kasnije sam postao svjestan toga da sam se sunčao na „hrvatskom terenu". Tito je i dalje bio na vlasti, više zbog svoje aure, ali zapravo na pragu toga da bude nadzornik svog naslijeđa. Ipak, socijalizam pod palmama je bio tako divan.
Tri godine kasnije ponovo sam se našao u zemlji radničkog samoupravljanja. Njena sloboda (nesvrstanost) između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka fascinirala je tada i zapadnonjemačke ljevičare koji su zbog Vijetnama bili protiv Sjedinjenih Američkih Država, a zbog gulaga protiv Sovjeta. I ja sam bio jedan takav.
Drugačija zemlja
Moje početno istorijsko-političko neznanje, naivnost, zajedno sa neosnovanim mladalačkim optimizmom, bili su i poslije Titove smrti (1980.), „najbolji preduslovi" za romantizaciju države koja je već umirala. Uostalom, zašto i ne?
Toliko toga je bilo dobro: u radničkom raju, zaposleni su sami određivali ciljeve preduzeća – uključujući plate. Igranje tenisa ili sjedenje u kafiću tokom radnog vremena – nema problema. Odlazak autobusom u Trst u šoping bio je narodni sport – čak i bez zahtjeva za odmor. Čista opuštenost.
A ekonomska neproduktivnost Jugoslavije bila je naširoko poznata: prosječno se realno radilo samo dva i po sata dnevno. Evropski negativni rekord još u kasnim sedamdesetim. A otrcana šala koja je bila moto tog radnog morala glasi: „Niko ne može tako malo da me plati, koliko malo ja mogu da radim."
Simptom krize – nestašica kafe
Ekonomski je stvarno krenulo nizbrdo tek u eri koja je nastupila poslije Tita. Odlasci u tu zemlju, u međuvremenu moju drugu domovinu, bili su kao male selidbe: nosio sam prašak za pranje veša, električne uređaje (naravno bez carine) i prije svega kafu. Najbolje je bilo donijeti Minas kafu koju bih kupio na austrijsko-jugoslovenskoj granici na prelazu Vurcen ili Lojbl. Nestašica kafe je bila simptom krize. I police u lokalnom supermarketu „Brodokomerc" bile su sve praznije.
Titova formula da i Rusi i Amerikanci plaćaju za strateški važnu zemlju između blokova, poslije njegove smrti više nije funkcionisala. Definitivni kraj ovog dvostrukog kasiranja je došao s padom gvozdene zavjese. Jugoslavija odjednom više nije bila važna.
Sa ekonomskim propadanjem počele su i borbe za raspodjelu. Hrvati su prisvojili sve prihode od jadranskog turizma i odbili da dio novca transferišu (u savezni budžet u) Beogradu. Slovenci, Švabe Jugoslavije, koji su u Ljubljani još sedamdesetih godina proizvodili mikročipove, razmišljali su na sličan način: Zašto sufinansirati siromašne Kosovare koji još vodu vade iz bunara?
Kucnuo je čas nacionalista, federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine već je postojala samo na papiru. Iznenada su se pojavila nova pitanja: Gdje Srbi žive izvan Srbije, postoje li istorijske granice, da li su bosanski Muslimani nacija?
Zakašnjele nacije
Bile su to akademske vježbe koje su u devedesetima oduvale atavističke kampanje mržnje. Euforija nacionalne nezavisnosti donijela je Jugoslovenima više od 160.000 mrtvih u nevjerovatno brutalnim ratovima. Pokušaji, posebno Britanaca i Francuza, da se spasi cijela država, ostali su iluzija. To što je Njemačka početkom 1992. godine priznala Hrvatsku i Sloveniju nije ništa pogoršalo, ništa što u smislu očuvanja države nije već odavno bilo izgubljeno.
A onda, američki bombarderi nad Srbijom: ono što je u Njemačkoj prije ratova bio najobičniji poziv na večeru „hajde, idemo kod Jugoslovena", odjednom je dobilo potpuno drugačije značenje.
U retrospektivi, pamti se relativno blagostanje Jugoslavije, otvorene granice i nešto poput „neurotične nostalgije", kako to konstatuje srpski književnik Bora Ćosić. Ali jedva da neko želi da se vrati. Jugoslavija je tragičan eksperiment istorije. Zakašnjele nacije na evropskom jugoistoku su faktum. Krvavo kupljene, uglavnom entuzijastično slavljene - ali sopstvena himna i zastava ne stvaraju radna mjesta.
Bilo da je u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini – mladi bježe. Poslijeratna drama nakon ratne traume. Kao turista među Jugosima osjećam depresiju koja izjeda društvo. Neki stariji ljudi iznenada cijene sigurnost socijalističkih dana, mladi se nadaju Evropi.
Uprkos svim simpatijama za kasno formiranje nacija južnih Slovena, koje su Britanci, Francuzi ili Mađari postigli vjekovima ranije, vidjeti Jugoslaviju kao katastrofu istorije, a njene države nasljednice kao krizne pacijente – to boli.