Tihi bojkot je poruka za vrhovnog vođu
24. februar 2020
Ajatolah Ali Hamenei, duhovni vođa Irana, mogao bi da pomisli da su njegovi sunarodnjaci glasali kako mu odgovara. Već nakon prebrojavanja glasova iz polovine izbornih okruga ocrtava se ubjedljiva pobjeda konzervativaca na parlamentarnim izborima.
Taj trijumf je bio upisan još prije nego što su Iranci u petak krenuli na glasanje. Takozvani Savjet čuvara, moćno tijelo koje odgovara Hameneiju, još prije izbora je zabranio kandidaturu više od polovine kandidata. Kroz to sito nisu propušteni reformisti, već samo tvrdolinijaši. Hamenei je dakle unaprijed mogao biti siguran da među novim poslanicima neće biti onih koji bi zagovarali političko i kulturno otvaranje zemlje.
Pa ipak, Hamenei ima razloga za brigu: izlaznost je bila najniža u četiri decenije od islamske revolucije u Iranu. I to iako su biračka mjesta bila otvorena šest sati duže nego što je planirano, kako bi se izlaznost makar malo podigla i očuvao privid legitimiteta. Na kraju je glasalo 42 odsto birača.
Ubjedljiva većina Iranaca koji su ostali kod kuća sada mora da se pomiri sa političkom realnošću da je umjesto njih odabrala manjina. Masi apstinenata je od početka bilo jasno da njihov glas ništa ne bi značio. Za koga da glasaju? Zato je tihi bojkot bio jedina opcija kako Hamenei visoku izlaznost ne bi predstavio kao dodatnu pobjedu.
Mladi u Iranu moraju i dalje da žive u apsurdu u kojem o njihovoj budućnosti odlučuje starac od preko 80 godina. Hamenei očito ni poslije tri decenije na vlasti ne želi da ispusti moć i prisiljava Irance da slijede njegovu sliku svijeta.
Ajatolah i njegovi poslušnici su spremni na silu, kako se pokazalo posljednjih mjeseci – prema agenciji Rojters, na protestima u oktobru je ubijeno preko 1.500 demonstranata. Izgleda da tolika cijena u ljudskim životima sasvim odgovara Hameneiju i kamarili kako bi nastavili kurs koji su predvidjeli za Iran.
No niska izlaznost pokazuje politički i ideološki jaz koji dijeli zemlju. Pristalice i protivnici režima stoje nepomirljivo jedni naspram drugih. Stabilnosti zemlje ne može doprinijeti to što ogromna većina ljudi nema predstavnike u parlamentu i smatra da ih vlast ne uzima ozbiljno. Za Hameneija i režim dolaze turbulentna vremena.