Svi smo mi francuska Republika!

Gotovo da bi Francuzima moglo da se pozavidi na ovom danu. Bile su to moćne demonstracije. Nakon krvavih događaja od prošle nedjelje, Francuzi su pokazali koliko su privrženi svojoj istoriji, svojoj naciji i njenim idealima. Marš više od milion i po ljudi u Parizu - i još dva miliona u drugim dijelovima zemlje - bio je marš za demokratiju, a protiv nasilja i straha. Ljudi ne daju da ih terorizam zastraši, i ne daju ono što im je posebno važno: slobodu mišljenja. Ona je dio stare francuske tradicije i posebnog duha te zemlje. U njoj i ekstremna mišljenja smiju da se objavljuju, a demokratija se dokazuje upravo u sukobu stavova. Takav je princip.

Velika solidarnost ponekad izgleda apsurdno

U Pariz su došli šefovi država i vlada više od 40 zemalja. Željeli su da svojim prisustvom izraze solidarnost sa Francuskom, i zato su pozdravljeni posebnim aplauzom. Pri tome su na demonstracijama zajedno bili izraelski premijer Benjamin Netanjahu i palestinski predsjednik Mahmud Abas. Netanjahu, međutim, nije iskoristio ovu priliku da bi ispoljio neki gest mira, već je pozvao Jevreje da napuste Francusku. A ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov i predsjednik Ukrajine Petro Porošenko su u istom redu marširali za mir. Već prema raspoloženju, to može da izgleda apsurdno, pa i smiješno.

"Svijet ustaje" - takve naslove su objavile francuske novine, ne bez ponosa zbog toga što su se na ovaj važan dan našle u središtu međunarodne pažnje. Jer, Francuzi trenutno traže priznanje i podršku izvana. Sebe vide na prvoj liniji fronta u odbrani demokratskih vrijednosti. Pri tome su uznemireni, jer znaju da domaći teroristi i dalje predstavljaju prijetnju. Kao i u susjednoj Velikoj Britaniji, u francuskim predgrađima se formiralo radikalno islamsko podzemlje koje se, kako izgleda, otima kontroli.

Republika kao zajednički identitet

Mnogo je dirljivih znakova humanosti i građanske solidarnosti ovih dana - demonstranti su nosili table sa natpisom "Ja sam Šarli Ebdo, ja sam policajac, ja sam Jevrej", kako bi podsjetili da su sve žrtve jednostavno - ljudi. Izrazi privrženosti francuskoj Republici su bili sveprisutni izraz zajedničkog identiteta.

Ali, nakon tih uzleta slijedi spuštanje u dolinu svakodnevnih muka. Politički sukobi su do nedjelje bili zamrznuti. Sada će se nastaviti; tabori će se ponovo okomiti jedni na druge u pokušaju da iz svega što se desilo izvuku korist za sebe. Ono sa čim svakako treba započeti, jeste iskrena diskusija o uslovima života doseljenika iz zemalja Severne Afrike. Francuska je danas suočena sa propustima koje je pravila decenijama. Tu su betonski brutalna predgrađa koja se raspadaju, škole u jadnom stanju. Tu je omladina bez šansi koja sebe ne vidi kao dio Republike, zatvori koji su toliko nedostojni čovjeka da već dugo predstavljaju leglo radikalizma.

Francuskoj je potreban gigantski reformski program kako bi život nekoliko miliona Francuza stranog porijekla mogao da se trajno poboljša. Doduše, ojačana politička desnica će učiniti sve da to toga ne dođe. Na kraju svih potresnih i velikih riječi izgovorenih proteklih dana, vjerovatno će stajati samo još jedna propuštena šansa.