"Teorije zavjere ukazuju na stvarne probleme"

Kondenzacioni tragovi putničkog aviona su u stvari kemijske supstance koje nas sediraju, iza atentata na kule blizankinje u New Yorku 11. septembra 2001. stoji CIA, a Angela Merkel je u stvari kćerka Adolfa Hitlera. Osim toga Jevreji, masoni i iluminati pokušavaju da ostvare svjetsku dominaciju. Teorije zavjere se šire brzo i teško nestaju. Michael Butter objašnjava u intervjuu za DW zašto su teorije zavjere tako popularne i zašto je one, koji u njih vjeruju, teško razuvjeriti činjenicama.

 

DW: Gospodine Butter, teorije zavjere su širokog spektra: mogu biti zabavne, jer su bezopasne, poput one o Elvisu Presleyu, koji navodno nije umro i živi na jednom usamljenom ostrvu, ili smiješne kada kažu da je Angela Merkel vanzemaljac. Kada teorija zavjere postaje problematična?

Michael Butter: Čak i naizgled bezopasna teorija zavjere može biti problematična, kao recimo kada neko vjeruje da je Angela Merkel vanzemaljac i misli da mora nešto da učini u vezi sa tim. Ali generalno govoreći, one nisu bezopasne kada su usmjerene protiv slabijih ili manjinskih grupa, kao što su izbjeglice ili istorijski protiv Jevreja. U isto vrijeme, teorije zavjere mogu, naravno, biti opasne za naš demokratski suživot.

Zato što raste nepovjerenje u politiku?

Ako neko pretpostavlja da su naši političari u dogovoru i da nema nikakve veze da li da glasa za Demohrišćane ili Socijaldemokrate ili Zelene ili stranku Ljevice, jer su svi oni ionako samo kao marionete dio neke zavjere, onda se on ili povlači iz bilo kakvog bavljenja politikom, ili se okreće onima koji se predstavljaju kao prava alternativa ovim starim strankama. To su posljednjih godina širom svijeta uglavnom desničarske populističke stranke. Ali ni one uglavnom ne pomažu da se riješe problemi.

Na primjeru sve većeg jaza između bogatih i siromašnih širom svijeta i prosvijetljeni ljudi također mogu da steknu dojam da nešto nije u redu u našem političkom sistemu. Da li to daje podsticaj teorijama zavjere?

Definitivno. Teorije zavjere nisu samo domen paranoidnih ludaka ili fantasta, koji svakako postoje. Ali ima i mnogo racionalnih ljudi koji vjeruju u teorije zavjere, jer traže objašnjenja za prilično realne probleme. U velikoj većini slučajeva, morate te ljude shvatiti ozbiljno jer su oni simptom i upućuju nas na probleme koji ljude muče. Teorije zavjere o novom svjetskom poretku su, naravno, odgovori na probleme povezane s globalizacijom. Osim toga je posljednjih godina u Njemačkoj tzv. velika koalicija Demohrišćana i Socijaldemokrata i protiv svoje volje doprinijela širenju terena za teorije zavjere. Došlo je do velikog približavanje CDU-a i SPD-a, kako u vezi sa temama kojima se bave, tako i kada je riječ o ideologiji. Jedni su skrenuli udesno, drugi ulijevo i našli su se u sredini. To može osnažiti utisak da je to zapravo jedno te isto.

Teorije zavjere su danas na lošem glasu. Ali to nije uvijek bilo tako. Ranije su te teorije smatrane elitnim znanjem. Da li je to zato što protok informacija tada nije bio toliko rasprostranjen kao danas?

Ne. Tada je bilo više stvarnog ubjeđenja, i u mejnstrimu, i u elitnom i akademskom diskursu, da svijet upravo tako funkcionira. Danas su teorije zavjere prije svega diskvalifikovane uvidima iz psihologije i savremenih društvenih nauka, koje kažu da društveni sistemi razvijaju sopstvenu unutrašnju logiku. Mi danas možemo da objasnimo zašto se ljudi ponašaju kao da su su se o nečemu dogovorili, a da to nije slučaj. Ovi koncepti nisu postojali u 17., 18. i 19. vijeku, već su počeli da se razvijaju tek od kraja 19. vijeka.

To znači da su baš u vrijeme prosvjetiteljstva teorije zavjera bile posebno popularne?

U vrijeme prosvjetiteljstva su ljudi tražili nereligiozne obrasce objašnjenja svijeta. Logika prosvjetiteljstva kaže da uzrok i posljedica moraju da budu međusobno povezani. Onda dolazi do svetonazora koji osnažava vjerovanje u teorije zavjere, čak i među obrazovanim i najinformiranijim ljudima tog doba.

Kako je koncept teorije zavjere postepeno izgubio svoje značenje?

To je proces do kojeg je došlo u zapadnom svijetu. Postoje dva stuba koji su do toga doveli. To je prvo sociologija, recimo ona Karla Poppera. On kaže da su teorije zavjere loša sociologija, jer slabo objašnjavaju kako društva funkcionišu i sve svode na svrhu. Pritom one ne uzimaju u obzir da se neke stvari jednostavne dogode, bez da su rezultat neke namjere i bez da to itko želi.

A drugi stub?

To je socijalna psihologija: Jevrejski naučnici kao što su Teodor Adorno ili Leo Levental su iz Njemačke pobjegli u egzil u SAD. Oni su vidjeli kakve strašne efekte imaju teorije zavjere, naime da vode u holokaust koji u temelju ima teoriju jevrejske svjetske zavjere.

Danas imamo pristup ogromnoj količini informacija, samo ako smo spremni barem malo da se odmaknemo izvan uobičajenih gabarita. Iako svi dobijaju informacije putem interneta, čini se da ovaj medij baš potiče širenje teorija zavjere, a ne da ih suzbija. Zbog čega su pristalice teorija zavjere toliko otporne na činjenice?

Studije iz SAD pokazuju da ubijeđeni teoretičari zavjere još više vjeruju u svoje teorije nakon što se suoče sa ubjedljivim protudokazima. Teorije zavjere su izuzetno važne za identitet onih koji vjeruju u njih. One objašnjavaju kako svijet funkcioniše. I tamo je sve povezano, nema slučajnosti, jedan zupčanik hvata drugi. Osim toga vjerovanje i propagiranje teorija zavjere znači da čovjek može da se izdvoji iz gomile. Teoretičari zavjere tvrde: "Mi razumijemo kako svijet stvarno funkcionira. Mi smo se probudili, otvorili oči, dok drugi hodaju svijetom kao mjesečari." Utoliko njihov identitet u velikoj mjeri zavisi od vjerovanja u teorije zavjere.

Teorije zavjere se takođe koriste kao sredstvo dezinformacije, dakle ne od ljudi koji u njih stvarno vjeruju i žele da o tome obavijeste druge, već od onih koji svjesno žele da na druge ljude utiču.

Jasno je da postoje oni koji to cinično koriste za postizanje određenih strateških ciljeva. Ali u konkretnim slučajevima vrlo je teško razlikovati: da li on to stvarno vjeruje, ili ne? Medijski portal BuzzFeed je dobro opisao ulogu Džordža Šoroša za teoretičare zavjere u Mađarskoj, posebno od strane Viktora Orbana. Tu je veoma dobro opisano kako su dva Orbanova savjetnika – pri čemu su oba, da ironija bude veća, jevreji - izmislila teoriju Sorosove zavjere, bez da je u tom trenutku iko u nju vjerovao, pa ni Orban. Ali to se promijenilo. Od kolega iz naše međunarodne mreže, koji su preko informanata vrlo dobro obaviješteni o mađarskoj vladi, znam da Orban u međuvremenu doista vjeruje da je George Soros na čelu ove velike svjetske zavjere.

Dezinformacija se pretvara u uvjerenje?

Psihološki, mi naginjemo tome da vjerujemo u stvari koje su nam korisne. Kognitivna disonanca, koju imate kad stalno lažite, je psihološko opterecćenje i lakše je s tim izaći na kraj kad čovjek i samom sebi kaže: to je ipak istina.

Čak i nešto što većina doživljava kao napredak, kao što je rodna ravnopravnost, koristi se za širenje teorije zavjere. Da li je ljudima koji u to vjeruju realnost previše liberalna?

Teorije zavjere često imaju jaku konzervativnu notu, u smislu očuvanja postojećeg poretka ili vraćanja nekom ranijem poretku, koji su navodni urotnici ukinuli. Tu je i paralela sa populizmom, to se vidi i u Trumpovom sloganu: "Napravimo Ameriku ponovo velikom". Teoretičari zavjere, jednako kao i populisti, vode se nostalgijom za prošlošću. Uzmimo strah bijelaca u SAD-u. Oni vide da je njihov društveni položaj sve više potkopan. Čak i kada su bili siromašni, dugo su stajali iznad svih koji nisu bili bijeli - i stajali su naravno iznad žena. A sada im se to osporava. Ovo je odbrana od društvene promjene koju ne želite da prihvatite i koju možete dobro objasniti kao zavjeru. A onda je potpuno legitimno postupati protiv nje, jer se odupirete zavjeri.

Može li se svijet objasniti samo ako ga se pojednostavi i ako se za navodne greške u razvoju pronađe neki krivac?

Za neke ljude je lakše da prihvate da neki zlikovci u pozadini vuku konce, nego da prihvate da toga nema, jer nitko ne povlači nikakve konce iz pozadine. Teorije zavjere često pojednostavljuju, i to tako da političko polje redukuju na urotnike i one druge. U isto vrijeme, oni moraju da urade veoma komplikovane operacije da bi pokazali zašto su X i Y u dogovoru i da je sve to dio velikog plana.

Michael Butter je profesor američke književnosti i kulturne istorije na Univerzitetu u Tübingenu. On istražuje teorije zavjere, sprovodi istraživački projekat EU na tu temu i autor je knjige "Ništa nije kao što izgleda: o teorijama zavjere".

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android