Vraćeni iz Njemačke
30. septembar 2015Rasklimane ljuljaške, klackalice i jedan tobogan na zapuštenom travnjaku čine dječije igralište pred barakama kolektivnog centra „Varna“ u Šapcu. Više od hiljadu izbjeglica i povratnika ostavilo je dio svog života ovdje u posljednjih dvadeset godina. Nekada su ovdje mahom stizali Srbi izbjegli s ratnih područja.
Priča Fikrete Kučević je drugačija. Ova 63-godišnja žena je prije četiri godine smještena u „Varnu“, nakon što je 23 godine živjela u Njemačkoj. „Moj brak je propao. Nisam imala posao ,ni šansu da svom sinu obezbijedim dom. Izgubila sam svaku nadu. Rat je bio u toku, tako da sam odlučila da odem iz Sjenice i zatražim azil u Kelnu“, kaže ona za DW.
Bila je to najprije priča o onome što bi Nijemci nazvali „uspješnom integracijom“. Fikreta se prilagodila, radila dva posla kako bi imala novca za podizanje sina… no poslije 15 godina ozbiljno se razboljela i počela da živi od socijalne pomoći. Teškoće je lakše podnosila provodeći vrijeme sa unucima.
Njemačka birokratija se 2011. dosjetila da Fikreta uživa famozni Duldung – status prema kojem izbjeglice iz bivše Jugoslavije nisu dobijale trajnu zaštitu nego su „trpljene“ u Njemačkoj. Ovoj ženi je naloženo da se vrati u Srbiju, ukoliko želi da legalno, kao turista, posjećuje sina i njegovu porodicu. „Bilo je teško ostaviti ih, ali to je bio jedini način da ih vidim u budućnosti. Napustila sam Njemačku dobrovoljno u nadi da će mi biti dozvoljeno da povremeno posjećujem svoju porodicu“, priča ona, brišući suze sa lica.
Raste broj povratnika
Procjenjuje se da trenutno oko 200.000 srpskih državljana bez urednih papira živi u Njemačkoj ili su upravo u procesu traženja azila – sa minornim šansama na uspjeh. Devet od deset potražilaca azila iz Srbije su Romi. Iako njemačka politika priznaje da je ta nacionalna manjina diskriminisana u Srbiji, u tome se ne vidi sistemski progon, pa samim tim ni osnov za azil.
Poslije nekoliko mjeseci procesa, svim tim ljudima biće data mogućnost da sami napuste Njemačku kao što je Fikreta učinila. U suprotnom, biće protjerani. „Oko 7.000 građana Srbije je vraćeno iz Njemačke od 2008. do danas u skladu sa sporazumom o readmisiji“, kaže za DW Ivan Mišković, portparol Komesarijata za izbjeglice i migracije. „Očekujemo da će još 2.000 lica biti vraćeno do kraja ove godine.“
Većina ljudi ima gdje da se vrati – najčešće svojim porodicama. Oni koji nemaju gdje, mogu da završe u barakama „Varne“ u Šapcu. Mišković kaže da je Srbija usvojila strategiju reintegracije onih koji bivaju vraćeni prema sporazumu o readmisiji, no finansijska sredstva koja to prate nisu impresivna. Tako je za ovu godinu u budžetu planirano 165.000 evra, uglavnom za projekte stambenog zbrinjavanja. „Ta sredstva se realizuju kroz sistem lokalnih akcionih planova, koje su usvojile skoro sve opštine u Srbiji“, dodaje Mišković.
Novi dom
Prinudni povratak u zemlju često je traumatično iskustvo. Fikreta je tu zatekla sličnu situaciju od koje je pobjegla – usamljena, bez porodice, prijatelja, bez doma. Crveni krst ju je odveo u njen skromni smještaj, gdje barem ima tri obroka dnevno i povremene medicinske preglede. „Kada sam čula da mi je zabranjen ulaz u Njemačku bila sam depresivna i dugo potom nisam htjela da izađem iz sobe. Mnogo mi je nedostajao sin“, priča Fikreta.
Stvari su polako počele da se mijenjaju kada je počela da upoznaje svoje komšije. Više od 80 ljudi živi u „Varni“ – mahom porodice sa djecom, izbjegle iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Uzgajaju povrće u bašti, neki zarađuju za život radom na obližnjim poljima i njivama. Sve ih, kaže Fikreta, krasi životni optimizam uprkos tome što dvadesetak godina žive u ovakvim smještajima. „Tada je i sin počeo da me posjećuje sa svojom porodicom, što mi je dalo novu nadu i želju da nastavim da se borim. Sada se viđamo dva puta godišnje. Uskoro će doći ponovo, da zajedno proslavimo unukov rođendan u oktobru“, priča Fikreta dok joj se osmjeh polako vraća na lice.
A ima još dobrih vijesti za Fikretu i druge povratnike. Komesarijat za izbjeglice planira da sljedeće godine zatvori kolektivni centar u Šapcu i obezbijedi stalne stanove za ovu ženu i njene komšije. U tome pomažu grad Šabac i neke nevladine organizacije. Do kraja godine, Fikreta Kučević moći će da dočekuje sina, snahu i unučad u svom domu.