Tako vam je to gosp. Predsjedniče!

Eto, predsjednik opet ima politički stav: Joachim Gauck, teolog, borac za građanska prava u DDR-u i nekada glavni čuvar arhive bivše komunističke tajne službe Stasi. Ne bježi od svoje biografije. Ponaša se autentično, jer drukčije ne zna. Pri tome bi trebao nastupati neutralno i pomirljivo, jednom riječju: predsjednički. Tako to predviđa Ustav. Ali Gauck već dugo testira mogućnosti koje mu pruža najviša državna funkcija. Miješa se u puno toga. Zauzima pozicije. I to ne prvi put.

Baš za godišnjicu Drugog svjetskog rata očitao je Rusima lekciju. Pod uticajem sukoba u Ukrajini malo je zaboravio na istoriju. To nije bilo u redu. Sada je pretenzije na vlast stranke Lijevih identificirao kao problem. Jer, samo 25 godina poslije pada Berlinskog zida, pravna nasljednica Jedinstvene socijalističke partije (SED) Ericha Honeckera uspjela je postaviti svog prvog premijera na čelo jedne savezne pokrajine. Većinu koja je za to potrebna dobio je budući šef vlade Tiringiji Bodo Ramelow, uz pomoć svojih koalicijskih partnera – SPD-a i Zelenih.

Tako je to u demokratiji. Ali, slučaj Tiringije nije uznemirio samo Gaucka. Prije svega u zapadnim dijelovima zemlje, zbog tamošnjih izbora, su se najlicemjernije uskomešali samozvani apostoli pravde. Govore o sramoti, a poneko čak i o nehigijeni. Pri tome je slučaj Tiringije sasvim netipičan. Ljevica, 25 godina poslije pada Zida, još uvijek ima jake pozicije u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Tražena je kao koalicijski partner, a na lokalnoj razini vrijedi kao stranka koja vodi računa o problemima sugrađana.

Ramelow - nešto drukčiji ljevičar

I sada bi Bodo Ramelow trebao postati prvi ljevičarski premijer jedne njemačke pokrajine. A to ima svoje razloge. Ramelow je interesantan jer se ne uklapa u sliku istočnonjemačkog ljevičara. Za njega se nije uhvatio štalski zadah SED-a. On je iz Zapadne Njemačke, protestant, ekonomsku politiku vodi kao konzervativci. Za njega ne postoji tabu, on kažnjava svaki kliše o ljevičarskim lažima, ali dobro razumije istočne Nijemce. Služba za zaštitu ustavnog poretka je godinama držala na oku Ramelowa, pobunjenika iz Hessena, koji je ipak već sa 14 godina znao vezati kravatu. Kakva njemačko-njemačka priča! To što je stigao do fotelje premijera u Erfurtu, sada je rasrdilo konzervativce.

To što djeca mirne revolucije iz 1989. sada žele da ih predvodi nasljednik SED-a izazvalo je ogorčenje demokršćana na jubilarnu godišnjicu njemačkog ujedinjenja. Oni pitaju: u kojoj mjeri je SED još prisutan u Ljevici Bode Ramelowa? Baš to pitanje je postavio i Gauck, kada je spomenuo stupanj povjerenja prema Ljevici. Jer, imamo slučaj parlamentarnog zastupnika Franka Kuschela, za koga je DDR-ovo Ministarstvo za državnu sigurnost utvrdilo da „lako neosnovano tereti osobe“. Ili članica stranke Ljevica Ina Leukefeld, koja je kao policajka DDR-a prijavljivala Stasiju (Tajnoj policiji DDR-a) tko je želio napustiti zemlju. Ona i drugi predstavljaju stari teret Ljevice, teret koji i 25 godina poslije sloma režima u Istočnom Berlinu predstavlja zlu krv u redovima te stranke.

To je pozornica na kojoj će socijaldemokrati sada stupiti kao partneri u koaliciji Ljevica – SPD - Zeleni u Tiringiji. Ova tema je do sada bila prilično zapostavljena. Jer, to što SPD treba pomoći uspon Ljevice politički je pikantno, jer su se istočnonjemački SPD-ovci uvijek osjećali kao disidenti i protivnici SED-a (stranke koja je bila na vlasti u DDR-u). I sada tiringijski socijaldemokrati trebaju sudjelovati u vlasti na čijem čelu je Ramelow! To je riskantan potez. Ali i šansa.

Pokušaj oslobađanja iz zatočeništva

U politički malim razmjerima jedne savezne pokrajine može se lijepo eksperimentisati. Zar nije koalicija SPD-a i Zelenih osamdesetih godina u Hessenu bila proba za kasniju eru tandema Schröder - Fischer? Iako to u saveznom vođstvu SPD-a nitko otvoreno ne kaže, Tiringija zaista postaje pokusni kunić za Berlin.

Uz premijeru ljevičarskog premijera u Erfurtu, počet će i neslužbena operacija „čupanja iz zatočeništva CDU-a“ u kojem se SPD već neko vrijeme nalazi. Jer, socijaldemokrati i zeleni odavno više nisu dovoljni jedni drugima za formiranje većine. Koalicije s demokršćanskim strankama Unije su za SPD već dugo jedina mogućnost za dolazak na vlast. Jer, to je još samo polovično narodna stranka i mora se prilagoditi svom biotopu od 25 posto glasova.

I na saveznoj razini će koalicija Ljevice, SPD-a i Zelenih biti jedina mogućnost za SPD da ponovo postavi svog kancelara. A to je koalicijska opcija koja bi mogla izazvati noćne more predsjednika Gaucka. No, takav je tijek demokracije i predsjednik ga ne bi trebao ometati svojim opredjeljivanjem za neku određenu opciju.