Tajni jezik Banjaka iz Osata

Došli majstori u selo i sa jednim domaćinom se pogodiše da mu grade kuću. On ih pozva da zajedno ručaju. Za stolom stariji majstor govori mlađem:

„Budi šuman dok banimo. Nickam pjeriti conge šulje, tremka volka su kećaši koji conga pjere“.(Budi dobar dok radimo. Nemoj piti mnogo rakije dok jedemo, jer gazdarica kaže loši su oni koji puno piju).

„Odakle ste vi majstori? Kojim to jezikom govorite?",  zapita ih gazda začuđen.

„Mi smo ti iz Osata a ovo je naš banjački, dunđerski jezik jer i dunđerima nas zovu", kazaše mu majstori.

Ovakvih ili sličnih scena i razgovora  mogli ste čuti na mnogim gradilištima diljem bivše Jugoslavije do poslednjeg rata a danas rijetko. Ovaj jezik su izmislili, koristili i još ponegdje ga koriste  majstori - neimari (dunđeri) sa područja Osata - velike regije oko Skelana i Srebrenice na obali Drine koji su čuveni po svojim graditeljskim poduhvatima. 

Gradili su Osaćani lijepe kuće od brvana nad kamenim podrumima što ih danas gledamo u svim etno-selima po  BiH i Srbiji.  Osaćankama se zovu i brojne crkve brvnare građene bez ijednog eksera. Osaćani su izmislili krov "na četiri vode", njihove kuće uvijek imaju ulazna i izlazna vrata jer se u Podrinju od neke sile često bježi. Njihov je i jedan tajni, majstorski jezik, banjački, omiljen i šire, kod majstora građevinske struke iz istočne Bosne i zapadne Srbije. Služili su se njime najčešće kada su išli na rad u drugim krajevima.

Jezik graditelja - bez normi, gramatike i pisma

Osaćanski jezik nema jezičke norme, gramatiku niti svoje pismo.  Neki jezički stručnjaci kažu da to u stvari i nije poseban jezik već lokalni govor  malog broja, isključivo muškaraca sa određenog područja, vezanih istim poslom i po tome, jeste jedinstven u svijetu. Evo nekoliko primjera tajnog, gotovo izumrlog jezika

Kulabinica smerala tauške, tavži šuman anjež  - Gazdarica je zaklala kokoške, biće dobar ručak.

Šumnjak će fole štiti – Gospodin će pare dati

Trem zabanjio lešicu, tažiće miše – Gazda je zaklao ovcu, biće mesa

Šumne čkojke u vajcana – Djevojka ima dobre noge.

Kalaba kećast, ne ubanjava guraču, šušljiku i rušu da se popiri - Gazda je loš, ne da kafu, rakiju ni vino da se popije.

O tome kako je nastao ovaj jezik nema pisanih tragova a smatra se da je nastao iz nužde i da se  prenosio s koljena na koljeno, kao što se i neimarstvo prenosilo i učilo. Osaćanski neimari vjeruju su da su taj jezik nasljedili od njihovog patrona i zaštitnika Svetog Tome.

Banjački govor ili kako ga ljudi iz Osata  zovu osaćanski ili dunđerski jezik, ovih dana će i zvanično biti kandidovan na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Uz ovaj jezik će biti kandidovana Nevesinjska olimpijada i tradicionalni uzgoj konja lipicanera. Kao nematerijalno kulturno nasljeđe Srba na ovu listu ranije su uvrštene porodične srpske slave, pjevanje uz gusle, tradicionalna narodna igra kolo, zmijanjski vez i branje trave ive na Ozrenu.

 

Priče naših banjaka

Primarijus dr. Radomir Pavlović dugogodišnji Predsjednik SO Srebrenica i odnedavno direktor  novofrmiranog Nacionalnog parka  "Drina” Srebrenica, već  duže vremena se bavi istraživanjem  osaćanskih običaja i jezika. On je autor knjige “Priče naših banjaka”, a upravo je izdao i “Banjački riječnik”.

“Banjaci su svoj tajni jezik koristili da bi se lakše i brže sporazumijeli u pečalbi, da bi međusobno ukazali na eventualne greške u radu, da iskažu svoje potrebe i namjere, a da ih drugi ne razumiju. Tajni jezik im je služio i da izbjegnu neke opasanosti ili prevare na koje su nailazili pri višemjesečnom životu daleko od kuće”, kaže dr. Radomir Pavlović.

A kako se dr. Pavlović zainteresovao za ovaj jezik i kako je došlo do ideje da se banjački jezik zaštiti? "Sve je krenulo tako što su nakon rata u Skelanima održana dva naučna skupa na kojima se govorilo o banjačkom govoru i jedinstvenosti osaćanske gradnje i govora. Na tim skupovima  pokrenuta je inicijativa da se osaćanski jezik kandiduje za upis na  listu UNESCO-a kao izuzetno nematerijalno nasljeđe.  MIslim da će se tako stvoriti bolji uslovi uslovi da se on zaštiti od izumiranja ", smatra Pavlović. Osaćanski  jezik danas je skoro nestao jer govori ga mali broj ljudi sa siromašnim fondom banjačkih pojmova i riječi .

Posljedni banjaci

Radan Jeftić u selu Božići kaže da je zagazio u sedamdesettreću godinu života a sa jedanaest je prvi put išao da radi na građevini. Danas je jedan od rijetkih, starih majstora koji govore banjački. "Banjački je bio majstorski jezik, muška stvar. Žene ga nisu smjele znati! Da je jedna znala, rekla bi drugoj, ova trećoj, to ti je valjda jasno... Desilo se tako da su Osaćani radili negdje u Srbiji. Majstori se među sobom počeše došaptavati: "Skaman anež, al je šumna treja". To ti znači: "Loša hrana, al` je žena dobra (privlačna)". A gazdarica će na to, ni pet ni šes`: "Majstore, šuman ti, skaman ti, ako ti se ani ani, a ako ti se ne ani, naberi!" Eto ti, šta bude  kad žena zna banjački, majstori bez posla mogu ostati!”, kaže Radan.

Broj neimara u Osatu je vremenom postajao manji. Mnogi su odselili u druge krajeve i rade druge poslove, neki su umrli, mnogo ih je nastradalo u posljednjem ratu…, Danas je ovo područje slabo naseljeno, sva sela su spaljena a neimarske kuće uništene

„Nekad se od kuće u majstoriju, na rad, odlazilo za Đurđevdan (6.maja) a majstori se nisu vraćali prije Mitrovdana (8.novembar). Danas toga više nema. Iz mojeg sela samo prije ove nesreće (tako stariji ljudi nazivaju rat, prim autora) u proljeće bi u pečalbu odlazilo pedesetak majstora sa nekoliko  preduzimča, među kojim sam bio i ja. Preduzimači bi pogađali poslove i bili starješine grupi majstora, što su radili zajedno. Danas toga više, gotovo da i nema. Malo ko ide u pečalbu, nestaje dunđera a sa njima umire i banjački“, kazuje nam stari banjak Radan Jeftić.

O Osatičanima pisao i Andrić

O ljudima čije ruke stvaraju sve što oči vide, koji ne vole ratove ni hajdučiju i koji su obogatili graditeljstvo Bosne, centralne i zapadne Srbije pisao je i Ivo Andrić u pripovjetci "Osatičani".

"Svi Osatičani imaju neku urođenu težnju ka visinama i da oni najugledniji među njima i oni najskromniji žele da se ispnu makar pedalj više od mjesta na kom su. Da se ispnu i da se to vidi i zna”,  zapisao je Andrić.

Dr, Radomir Pavlović je pored knjige i riječnika o banjacima i banjačkom jeziku objavio i knjige „Nošnja u Osatu“ i „Srebreničko zdravstvo“. Jedan je od pokretača tradicionalne manifestacije “Osaćanski dani” a odnedavno je imenovan za direktora najmlađeg nacionalnog parka u BiH. Koliko će sa te funkcije moći značajnije da utiče na zaštitu, naučnu obradu i prezentaciju kulturno istorijskog blaga kojim obiluje ovaj kraj?  "Krećemo uskoro u restauraciju  starog grada u Srebrenici. Imamo još nekoliko kula i srednjovjekovnih gradova, koji nisu adekvatno zaštićeni, imamo rimski municipium, brojne nekropole stećaka i druga kulturna blaga koji su uz floru i faunu nacionalnog parka, neiskorišteno bogatstvo Banje Guber i brojne druge sadržaje dio  opšteg nasleđa Srebrenice. Sve to moramo objediniti u jedinstvenu, bogatu turističku ponudu koja je do rata bila jedan od oslonaca razvoja Srebrenice”, kaže za DW dr. Pavlović.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android