Tabloidi u Srbiji: Ni dno nije granica

U Srbiji više ni pokojnici ne počivaju u miru. I njima se ulazi u bračni ili ljubavnički krevet, prebrojavaju krvna zrnca i preslišavaju grijehovi. Žrtve ubistava više nisu čovjek ili žena, već konobarica, narkomanka, prostitutka, a osumnjičeni već od prvog dana postaju krvoločne ubice, zvijeri i monstrumi. Zarad profita, urednici su spremni da svoje novinare zaduže za istraživanje ljubavnog života nedavno preminule djevojke, da nam detaljno opišu kako je jedna druga mučena i ubijena, ucjenjuju oca djevojčice tražeći izjave, proganjaju porodicu osumnjičenog i predviđaju mu silovanje u zatvoru.

Direktno sa groblja

Prilog srpskih listova tabloidnoj kulturi nesumnjivo je grobljanski žurnalizam. Čitaoci dobijaju potresne izvještaje sa sahrana, ko je za kim i koliko plakao i koju je „pjesmu svirala truba parajući nebo dok se kovčeg spuštao u raku“. Novinarka Tamara Skroza kaže za DW da takva patetika teško da podiže tiraž. „Mislim da su urednici i novinari zamislili da bi to trebalo da prodaje novine“, navodi Skroza, koja je i članica Komisije za žalbe Savjeta za štampu.

Generalna sekretarka toga Savjeta Gordana Novaković ukazuje da Kodeks novinara Srbije jasno definiše preporuke kako bi novinari trebalo da se ponašaju u situacijama koje uključuju lični bol i tugu. „Postoji nekakvo takmičenje ko će objaviti više detalja, ali to što je policija spremna da oda detalje iz istrage, novinare uopšte ne amnestira od zloupotrebe emocije porodica i neobaviještenosti.“

Gdje je granica?

Tabloidi nisu srpski izum, ali u Srbiji oni imaju višestruku ulogu: da zabavljaju i anesteziraju mase, satanizuju nepoželjne pojedince i veličaju vođe za čiji račun rade. Pojedini od njih pri tom ne biraju riječi, bilo da je cilj nekoga diskreditovati ili podići u visine. Čuven je panegirik jednog tabloida o kapacitetu testisa premijera Srbije Aleksandra Vučića, dok je albanski premijer Edi Rama nakon posjete Srbiji na naslovnoj strani dobio etiketu „Šiptar bez srama“.

Granice dobrog ukusa razvodnjene su u informativnom, ali i zabavnom programu. Nevladine organizacije nedavno su izrazile oštar protest zbog vica koji je popularni voditelj ispričao o bosanskim djevojčicama. „Ta emisija traje godinama, niko je nije ni sklonio, ni prevaspitao, ni usmjerio“, kaže Skroza. „Ne postavlja se pitanje nečijih osjećanja, a mislim da bi to trebalo da bude kriterijum. Ako ne znamo gdje je granica, onda se zapitajte samo kako je čovjeku o kojem se govori. Mediji tu granicu prelaze na dnevnom nivou.“

Kazni nema

Oštećeni građani protiv takvih medija imaju dobre šanse na sudu, ali čak i ako dobiju spor, ne podrazumijeva se i da će određeni mediji biti kažnjen. Iako postoji od 2003. godine, dnevni list Kurir je tek nedavno premašio 300. broj. „Oni se redovno preregistruju i više nemaju obavezu da plaćaju kazne kao nekadašnje ugašeno pravno lice“, objašnjava Tamara Skroza. „Ali Kurir nije jedini, takvih medija ima nekoliko, vrlo sličnog profila. Imam utisak da se takvim medijima gleda kroz prste jer su potrebni svakoj vlasti.“

Međutim, državni sekretar u Ministarstvu kulture i javnog informisanja Saša Mirković kaže da zakon daje podršku regulaciji i samoregulaciji i da je nužno da mediji sami urede svoju profesiju. „Ako se država umiješa u to, postoji opravdana sumnja da tu dolazi do gušenja sloboda. Ne može država da uradi nešto što bi novinarska struka trebalo da uradi sama za sebe“, navodi Mirković.

No samoregulacija je uglavnom mrtvo slovo na papiru. Gordana Novaković kaže da Savjet za štampu, čija je generalna sekretarka, može tek da odluči da neki medij objavi odluku ili opomenu Savjeta. „Smatramo da je to dovoljno da onaj koji je oštećen dobije moralnu satisfakciju, a medij pokazuje odgovornost time što priznaje da je uradio nešto što nije u skladu sa kodeksom“, kaže ona.

Nekadašnji RRA, a danas Regulatorno tijelo za elektronske medije, ima ovlašćenja da ozbiljnije sankcioniše medije, ali su od svog osnivanja izrekli svega 77 mjera opomene i 14 mjera upozorenja, dok je dozvola za rad privremeno oduzeta samo radiju Fokus.

Kupci tabloidne robe

Čvrsto pravilo kapitalizma kaže da će na tržištu uvijek biti određene robe ako ima zainteresovanih kupaca. Prema podacima o tiražu i gledanosti, pretežni broj srpske javnosti koji prati medije bira upravo tabloidne sadržaje. Komunikolog Jelena Kleut kaže da ulogu igra i ekonomska dimenzija. „Tabloidni sadržaji su jeftini, a u kvalitetne je potrebno uložiti novac, platiti novinarima da se posvećeno bave jednom temom“, objašnjava ona za DW. „Profitni mediji za to jednostavno nisu zainteresovani. Kao rezultat, tabloidi su daleko jeftiniji i pristupačniji ljudima.“

Naša sagovornica kaže da, nasuprot uvreženom mišljenju, konzumiranje tabloida ne mora nužno biti povezano sa niskim obrazovnim nivoom ili lošim ukusom. „Tabloidne priče su po pravilu izrazito personalizovane, veoma lične. Takve vijesti su priče u klasičnom smislu“, kaže Kleut. „Građani ne prate vijesti samo zato da bi bili informisani. Na tragu ove ideje pojedini istraživači tvrde da publika preferira tabloidne vesti o pojedincima zato što ljudi o takvim vijestima mogu da pričaju sa drugima. One postaju predmet svakodnevnih razgovora, zgražavanja, čuđenja, lamentiranja.“

Pri tome se od jeftinog novinarstva sasvim dobro živi. U javnoj sferi koja je definisana kapitalističkim relacijama, „profit je osnovni razlog za stradanje moralnih vrijednosti“, kaže Divna Vuksanović, profesorka teorije kulture i filozofije medija. Upozorenje na pohlepu za novcem je jedino relevatno u kapitalističkom ambijentu, dodaje ona.