Svijet jednog uništitelja
15. maj 2018
Šta tjera tog čovjeka da baš na 70. godišnjicu progona Palestinaca iz današnjih izraelskih oblasti organizuje proslavu povodom simboličnog otvaranja američke ambasade u Jerusalimu? Zgrade koja otpola leži u Istočnom Jerusalimu, dakle tamo gdje bi Palestinci u slučaju rješenja sa dvije države htjeli da imaju svoj glavni grad?
To je diplomatski šamar mnogim Palestincima koji doduše ne opravdava nasilne sukobe, ali ih provocira i uzima zdravo za gotovo. Donald Tramp je delom odgovoran za brojne mrtve i povrijeđene.
Šta tjera tog čovjeka da jednim potpisom uništi teškom mukom skrpljeni atomski sporazum sa Iranom i to bez savjetovanja sa evropskim partnerima i ikakvog plana? Da time krene ka novoj eskalaciji na Bliskom istoku? Da surva u egzistencijalnu krizu mirovni poredak koji sedam decenija postoji u Evropi i u saradnji sa Evropom?
Šta tjera ovog čovjeka da radi sve kako bi poništio tekovine svog predsjednika bez plana šta poslije akta uništenja?
Donald Tramp nije nikada prije radio kao demokratski izabrani političar. On nije socijalizovan u tom poslu koji se sastoji od uzimanja i davanja, od mukotrpnog stvaranja kompromisa, od vaganja prednosti i mana, od promišljanja posljedica političkog djelovanja nekoliko poteza unaprijed.
Valjda samo pogledati simbole moći kojima se okitio. Pozlaćeno prezime koje stavlja na oblakodere – vidite, ja sam iznad svega. I mogu da činim šta hoću. Raskrinkava se refleks njegove vladavine. To nije „America first" nego „Donald Trump first".
To nije novo saznanje, ali se ovih dana pokazuje uništiteljska moć tog čovjeka. Donald Tramp nema plan B. On djeluje i ne misli na konsekvence koje će možda doći za četiri ili osam godina. Njemu je svejedno kakve posljedice van Sjedinjenih Država imaju njegovi potezi i tirade.
On je samovoljan jer mu se može. Jedino vodi računa da su uvijek kamere uperene u njega. A kamere se lako upere u nekog ko nadobudno uništava oko sebe.
Zato taj čovjek prebacuje ambasadu u Jerusalim baš na takav jedan dan. Zato razvaljuje sporazum sa Iranom iako nema pojma šta će se desiti poslije toga.
Za Evropu i Njemačku to je posljednji budilnik. Sedam decenija od kraja Drugog svjetskog rata Evropa mora da odraste. U to spada preuzimanje spoljnopolitičke i bezbjednosne odgovornosti. Njemačka mora konačno da pogleda istini u oči i ponovo uloži u svoj Bundesver, iako su do sada mnogi sasvim lijepo živjeli sa tek uslovno funkcionalnom armijom.
Britanci moraju da pogledaju dalje od Bregzita, da odluče kako u pitanjima odbrane žele i mogu da sarađuju sa Francuskom i Njemačkom. I, prije svega, Evropa mora da nađe način da zaustavi unutrašnji raspad i definiše u kakvoj zajednici ubuduće želi da živi.
To su veliki izazovi i mnogo neizvjesnosti. Ali jedno je izvjesno: na zemlju kojom rukovodi neko poput Donalda Trampa više se ne može i ne smije oslanjati. Televizijske slike koje gledamo iz Pojasa Gaze su tužni dokaz koliko je stvar hitna.