Sve po starom i samo za stare

Još je Bertolt Breht znao da je pasoš najplemenitiji dio čovjeka. A njemački pasoš je jedan od najplemenitijih koji trenutno postoje. Čovjek može bezbrižno da putuje svijetom i da pri povratku kući prođe pored drugih putnika i stane u red za građane EU. Novopridošlom je odmah jasno ko u ovoj zemlji uživa određene privilegije, a ko ne. Najbolja stvar u vezi sa njemačkim pasošem je to što na saveznim izborima čovjek može da stavi svoj krstić tamo gdje hoće - bar sam tako bio informisan kada sam prije tri godine dobio svoj pasoš. Dakle, u septembru ću prvi put i ja moći da glasam za one koji će me predstavljati u Bundestagu.

U, pa to je već za sedam nedjelja! Niste znali? Nisam ni ja. Primijetio sam to tek skoro po plakatima u komšiluku. Ali, zašto bi se partije uopšte trudile da se u izbornoj kampanji obrate mladim glasačima? Moja generacija ionako ne može da zamisli Njemačku bez Angele Merkel na čelu. A zašto? Crna nula u državnom budžetu i ekonomija koja neprestano raste.

Politika za dobrostojeće

Dobro. Ipak, ima tu nekoliko stvari. Cijene stanarina u mom komšiluku u Berlinu su se u posljednjih pet godina udvostručile. To takođe dovodi do ekonomskog rasta, ali pošto ne posjedujem nekretnine, a plaćam kiriju, to je za mene prilično loše. Djeca? Stanarine trosobnih stanova u većim njemačkim gradovima su tako visoke da ih jedva mogu plaćati čak i oni sa pristojnim platama. Privreda raste i zbog toga što mnogi mladi ljudi i početnici rade za male plate sa ugovorima na određeno vrijeme i ne mogu ni da sanjaju o radničkim pravima koje su imali ili imaju njihovi roditelji.

Naravno, u sektoru sa niskim platama radi više žena nego muškaraca. Pored njih tamo su i siromašni, imigranti i mladi ljudi. To su upravo one tri grupe koje najmanje izlaze na izbore ili su među 10 miliona stranaca koji u Njemačkoj imaju dozvolu boravka, ali nemaju državljanstvo i pravo glasa. A interesi onih koji ne mogu da glasaju nisu predstavljeni u partijama.

Generalni sekretar CDU, Peter Tauber, u jednom svom tvitu jasno je dao do znanja koliko je toj vladajućoj partiji stalo do ove klijentele: "Da ste pristojno obrazovani, onda vam ne bi trebala tri mini-posla." To je pogled na svijet ove partije Angele Merkel koja vodi politiku za dobrostojeće. Ko je gubitnik, sam je kriv.

Međutim, prema zvaničnim podacima, 53 posto onih sa takozvanim mini-poslovima imaju stručno obrazovanje, a osam odsto čak fakultetsku diplomu. Dakle "naučiti nešto pristojno" ne štiti od nesigurnih, malo plaćenih mini-poslova.

Stranke se ne trude da pridobiju mlade glasače

"Ali, mladi su sami krivi što ne glasaju," povikaće neki ljutito dok im iz usta izlijeće proteza za treće doba. Netačno! Krive su partije jer se premalo trude da pridobiju mlade glasače. Mladi ne glasaju, jer ni jedna partija ne nudi sadržaje za njih.

Kada se ovdje u zemlji govori o temama mladih onda je to obično zahtjev kao ovaj: "Više novca za obrazovanje". Lijepo – ali, zašto su onda škole i univerziteti još uvek u besparici? A uostalom, šta poslije da radimo sa tim navodno boljim obrazovanjem?

Možemo da ostanemo na univerzitetu gdje nas uz neizvjesni status godinama eksploatišu, sve u nadi da ćemo jednoga dana dobiti status i platu profesora za kojima čeznemo. Možemo da idemo na razne prakse gdje nas primaju samo da bi smo bili jeftina zamjena za puno radno mjesto - a ne da bi mi stekli radno iskustvo. Možemo da se trudimo i radimo, od jednog privremenog ugovora do drugog, znajući da ćemo biti prvi koji će dobiti otkaz, jer starije kolege imaju pravo na visoke otpremnine. Ti stariji dolaze iz vremena kada je pored fleksibilnosti i socijalna sigurnost još uvijek nešto značila. A možemo i da osnujemo start-ap. Šteta samo što većina start-apova ne postaju novi Fejsbuk, nego bankrotiraju.

Mi svakog mjeseca uplaćujemo u penzioni fond, iako znamo da iz njega nećemo dobiti skoro ništa. Razlog je jednostavan: u odnosu na sadašnje penzionere i one koji će to u dogledno vrijeme biti - starosna grupa od 18 do 30 godina je jednostavno nevažna. Zahvaljujući demografiji - sve ostaje po starom - odnosno po starima - dok se jednom sve ne raspadne. Ali, o tome mi ne razgovaramo. Govorimo o jadnim vozačima kojima uskoro možda više neće biti dozvoljeno da sa svojim Poršeom jurcaju kroz Štutgart. Pritom ja ni nemam auto.

Ja nisam ciljna grupa

Neki bi sada rekli, "Ko ti je kriv što nisi studirao nešto pristojno, a ne političke nauke." Ali, nije mnogo bolje ni inženjerima, ljekarima ili pravnicima među mojim prijateljima. Doduše, ne zarađuju loše, ali sa posla dolaze mrtvi umorni u 22:00, a ujutro u 6 su već na putu za posao. Ali naravno, najbolje bi bilo kada bi istovremeno pravili karijeru, izrodili troje djece, a spavanje i slobodno vrijeme odložili za zasluženu penziju, u kojoj ćemo moći uživamo vjerovatno od 77-og rođendana.

Ja prvi put mogu da dam svoj glas na izborima, ali ga očigledno niko ne želi: 28 godina, nesiguran posao, porijeklom stranac - ja uopšte nisam ciljna grupa klasičnih partija.

Ali nema veze. Osim ako u narednim nedjeljama ne bude saopšteno da je Angela Merkel radila za štazi ili da je nekoga izbola nožem, ona će ostati kancelarka. Pa čak i da je uradila i jedno i drugo, opet ima veće šanse od Martina Šulca. Probudite me za četiri godine, ako bude uzbudljivije.

Krsto Lazarević je rođen u Bosni i Hercegovini i kao dijete je sa roditeljima iz BiH pobjegao u Njemačku. Danas živi u Berlinu i piše za nekoliko medija na njemačkom jeziku.