Svaki Orban ima svog oligarha
30. juni 2019Već nedjeljama stotine hiljada ljudi u Češkoj protestuju protiv premijera Andreja Babiša. On je ujedno jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Kako se obogatio? Još u komunističkom sistemu je kao član Partije bio direktor u čehoslovačkoj državnoj firmi Petrimeks, zaduženoj za trgovinu sa inostranstvom.
Na njegov savjet je Petrimeks osnovao drugu firmu, Agrofert, koju su onda preuzeli opskurni švajcarski investitori – stari školski prijatelji, kako kaže Babiš.
Ubrzo je međutim lično on postao jedini vlasnik. Kupovao je medijske kuće. I ušao u politiku.
Od juna se njime bavi državno tužilaštvo koje sumnja da je Babiš varao na porezu i kod subvencija i da je protivpravno koristio fondove EU kao ministar finansija i premijer.
Babiš je otjelotvorenje načina na koji se na istoku Evrope i na Balkanu vodi politika. Novac je moć – ko ima novac hoće moć, a ko ima moć zna da je za njeno održanje potreban novac. Recimo da bi se kupile novine ili televizije.
Nakon pada Gvozdene zavjese su to prvi odlično razumjeli presvučeni komunisti. Iz državne i partijske imovine je mračnim putevima nastala privatna, novi bogataši bili su stari komunisti koji su koristili novac kako bi – sada kao socijaldemokrate – godinama ostajali na vlasti, kao u Rumuniji ili Bugarskoj.
Stranke koje su došle poslije i definišu se kao građanske i konzervativne – recimo Fides mađarskog premijera Viktora Orbana – brzo su ukapirale u kom grmu leži zec. Stvorile su sopstvene tajkune jer su davale državne tendere sljedbenicima, a sve začinjeno fondovima EU.
U Mađarskoj imamo svog bizarnog oligarha Lorinca Mesaroša kojeg narod zove „nacionalni instalater gasa". Ranije je imao malenu firmu koja je uvodila gasne instalacije. Mesaroš je stari Orbanov prijatelj. Danas je, slično kao Babiš, drugi najbogatiji čovjek u zemlji.
Postoji jedna razlika: češki premijer vlada, a Mesaroš nema moć i zna gdje mu je mjesto koje može da zahvali samo Orbanu. Orban ne trpi kada profiteri njegove vladavine imaju političke težnje. Njegov drugi prijatelj iz mladosti Lajoš Simiška je jednom probao – bio je blagajnik stranke dok se nije zavadio sa Orbanom. Sada ga nema nigdje.
Ali ipak kod nas u Mađarskoj oligarsi ne određuju politiku nego politika određuje oligarhe.
Jedan od korijena oligarhijskog zla su takozvani kohezioni fondovi EU. Osnovna ideja Brisela je da se pomoću njih ekonomski nivo siromašnijih zemalja EU približi bogatijim. Time bi se, kako se vjerovalo, jačale i vrijednosti: demokratija, slobodna tržišna privreda, pravna država.
Kada se baci podrobniji pogled na istočne članice EU vidi se da pozamašne svote iz tih fondova odlaze u infrastrukturu, a da tamo tendere dobijaju zapadnoevropski veliki koncerni koji imaju znanje i kapacitet da pobijede na tenderima. Dakle, to su barem dijelom pare poslate na istok koje se kao bumerang vraćaju na zapad.
Utoliko je izbijanje oligarhijske pošasti u bivšim komunističkim zemljama djelimično pokušaj da se evropski novci zadrže u zemlji. U Mađarskoj su ciljano uzdizani lojalni biznismeni koji su dobijali nesrazmjerno velike poslove.
Orban to zove „neomerkantilizmom", pozivajući se na ekonomsku fazu Evrope kada se domaća privreda štitila visokim carinskim barijerama. Dakle radi se, ako hoćete, o nekoj vrsti „patriotske korupcije".
Meni se ne dopada kada je energija onih koji donose odluke sasvim usmjerena na privlačenje subvencija - ne vjerujem da to na dugi rok doprinosi izgradnji konkurentne privrede.
Izgleda da je i EU shvatila da ta stvar sa fondovima koji se onda pretaču u demokratske vrijednosti ne funkcioniše. U narednom budžetu EU bi trebalo da bude predviđeno da se više ne podržavaju najsiromašnije zemlje nego one koje nastupaju politički korektno, recimo tako što primaju izbjeglice.
Najbolje bi bilo da iz kase EU sasvim prestanu da se dijele takva sredstva. Ona su ionako način da Brisel postane važniji nego je potrebno.
Mi u centralnoj i istočnoj Evropi smo se skoro priključili Zapadu, doduše i zahvaljujući tom novcu. Ali došlo je vrijeme da se ta pupčana vrpca preseče. I da se razvije preduzetnička kultura koja nagrađuje inovacije i hrabrost, a ne pohlepu za moći političku lojalnost.
*Boris Kalnoki (1961) kao dopisnik iz Mađarske izvještava za dnevnik Velt i druge medije na njemačkom jeziku. Napisao je knjigu „Zemlja predaka" (2011) u kojoj je na tragu svojih predaka, među kojima je i austrougarski ministar spoljnih poslova Gustav Kalnoki. Tekst je dio naše vikend-serije Moja Evropa.