Sva lica Jemena
9. august 2019
Bilo je to u julu, kada sam primila poziv iz Adena: „Imate vizu za ulazak u Jemen". Skoro godinu dan je prošlo od mog prvog pokušaja da odem u tu zemlju. Da li ću ovaj put uspjeti?. Ili će me vratiti sa aerodroma u Amanu, kao brojne novinare prije mene? Imala sam sreće u doputovala sam u Aden.
Iza mene je bio dug put od studija Dojče velea u nigerijskom Lagosu preko Kaira i Amana do Adena. Bez kamere i televizijske opreme. Ali kad sam stigla mogla sam odmah početi sa snimanjem jer sam već mjesecima bila u kontaktu sa lokalnom snimateljskom ekipom.
Sveprisutna nesigurnost i napetost se mogla odmah osjetiti. Prolazimo razne kontrolne punktovena putu do privremenog glavnog grada Adena. Neke od punktova kontrolišu vladine trupe, ili ono što je od njih ostalo. Druge su zaposjele trupe pod kontrolom Saudijske Arabije ili Emirata. A na nekim kontrolnim punktovima su bili separatisti koji sanjaju nezavisnost južnog dijela zemlje. A u Adenu su prisutni i militantni islamisti za koje se nikad ne zna kada će udariti.
Priče u tišini
U tom haosu gdje se savezništva mijenjaju preko noći novinsko izvještavanje je opasan poziv, naročito za strance. Osim toga, bila sam žena u konzervativnom Jemenu, pa sam zbog svega ovoga pokrila lice. U Jemenu se možda baš zato neka vrata u potaji otvaraju upravo ženama. To iskustvo sam imala još prošle godine kada sam istraživala za reportaže iz Saudijske Arabije.
Fatima mi je otvorila svoje srce i vrata. Nedavno je završila medicinu i bila je preopterećena radom u državnoj bolnici. Premalo osoblja i kreveta, nedostatak lijekova. „Ponekad nismo imali ni dovoljno kiseonika kada je bilo hitno". Inhalator sa parom mora da pomogne djetetu koje se bori za svaki udisaj. Naposlijetku dolazi flaša sa kiseonikom, u zadnji čas. Fatima kaže da mnoga djeca nemaju tu sreću. Kaže da bi radila i besplatno jer neko mora da se pobrine o toj djeci. Fatima kod kuće traži utočište. Ima snove kao i svaka mlada žena, želi da se druži i da izlazi sa prijateljima. Do sada je tim željama bilo na putu konzervativno društvo, a rat je za žene koje teže nezavisnosti dodatno otežao situaciju. „Pri tome je meni bolje nego drugima jer je moja porodica otvorenija od drugih u Jemenu. Moj otac me podržava u namjeri da sama otputujem u Njemačku i otpočnem nov život". Neizvjesno je da li će ona uspjeti da ode na usavršavanje u inostranstvo.
Jemen ima mnogo lica
Bila sam u različitim krajevima zemlje. Zaista, zemlja ima mnogo lica. Postoji Jemen u kojem ljudi još uvijek sebi mogu priuštiti da odu do samoposluge, ali i Jemen starice koja očajno viče na pijaci:“Dobila sam samo dvije ribe za sedam osoba. Šta da jedemo?". Isto tako postoji i Jemen afričkih došljaka, migranata. Na stotine njih prepješače pustinju na putu do Saudijske Arabije. Ti ljudi vrlo malo znaju o dugotrajnom ratu u Jemenu.
Srela sam i ljude koji uprkos svoj toj bijedi žele unaprijediti kulturu, oni sanjaju o bioskopima i pozorištima. Kažu da ljudi ne umiru samo od gladi već i zato što im bez kulture zakržljaju duše.
Nekoliko dana nakon mog odlaska iz Adena, jedan bombaš samoubica se digao u vazduh pred policijskom stanicom u blizini bolnice u kojoj smo snimali. Da, Jemen je nepristupačno mjesto puno rizika. Ali uprkos svemu vrijedno je ponovnog dolaska. Kako bismo opet izvijestili o ljudima koji pate zbog politike za koju nisu odgovorni. Izgleda da se njima više niko ne bavi otkako je na pomolu novi konflikt između Irana i Sjedinjenih Američkih Država. A „zaboravljeni rat“ u Jemenu i dalje traje.