Suze i radost nigerijskih djevojčica

Iscrpljeni su i umorni, ali ipak strpljivo čekaju da konačno nastave dalje. Satima su roditelji 82 oslobođene djevojčice sjedili u neudobnim minibusevima da bi od Chiboka, koji se nalazi na sjeveroistoku Nigerije, stigli do glavnog grada Abuje. I noć su proveli u autobusu. Sada se odmaraju u jednom rekreacijskom centru. 

Rebecci Ntakai dobro raspoloženje nije iščezlo. Dok se drugi roditelji pored nje bore sa umorom, ona priča viceve i ne može prestati sa smijanjem. "Ja sam jednostavno samo zahvalna i ne mogu dočekati da moju kćer Hauwu ponovo uzmem u naručje", kaže ova majka. A onda konačno dolazi taj trenutak. Roditelji staju u dugi red. Bivaju prozivani po imenima. Novim autobusima trebaju biti prevezeni u bolnicu tajne službe gdje su njihove kćeri medicinski zbrinute.    

Potjera nakon otmice

I Hauwin otac Ntaki Keki strpljivo čeka u redu. Nikada neće zaboraviti dan kada je njegova kćer odvedena. "Kada sam čuo da je oteta sjeo sam sa svojim mlađim bratom na motor i krenuo za njom", kaže Keki. Na putu su stalno nalazili dijelove odjeće. Djevojčice su ih bacale da bi ostavile trag. Ipak u nekom trenutku su izgubili trag i morali su odustati. "Vlada i vojska nas nisu podržali iako smo na putu stalno prolazili pored vojnih punktova", kaže on.

Ranija vlada Goodlucka Jonathana je oštro kritizirana jer je prekasno reagirala. Tek tri mjeseca nakon otmice predsjednik je primio pripadnike porodica otetih djevojčica i obećao da će svoje kćeri vidjeti najdalje za tri sedmice. Ipak nakon toga se nije dogodilo ništa, optužuju roditelji. Bez novih informacija, bez naznaka o mogućem napretku.

Svakodnevno su Hauwinih jedanaestoro braće i sestara pitali svog oca: Kako je ona? Ima li dovoljno hrane? Gdje spava? Na madracu? Na podu? "Ja sam ih pokušao umiriti i rekao im da je sve ok i da će se vratiti jednog dana", kaže Ntakai Keki.

Suze, radost, molitva

A onda Ntakai Keki sa svojom ženom konačno ulazi u autobus. Nekoliko minuta kasnije stižu do teško naoružanog centra tajne službe. Ipak u unutrašnjosti centra vlada svečano raspoloženje. Postavljeni su šareni šatori, servirani su jelo i piće, iz razglasa se čuje glasna muzika. A onda se otvaraju vrata autobusa i većina od 82 djevojčice susreće svoje roditelje. Nakon tri godine i dva mjeseca. Teku suze, smije se, pleše, moli.

Rebecca je zgrabila svoju kćer i podigla ju u naručje. Onako kako je to prije radila kada je Hauwa još bila dijete. Hauwa teško da može prestati plakati. Njen otac je pritišće na grudi i sam se bori sa suzama. Uzalud.

Bez škakljivih pitanja o prošlosti

Hauwa nosi šarenu tradicionalnu odoru, na prvi pogled izgleda zdravo. No niko ne zna šta je sve prošla. Novinari, zbog zaštite djevojčica, s njima ne smiju razgovarati. I Ntakai želi postaviti neka nezgodna pitanja. No, ne sada. Ne ovdje. 

Vlada skoro da se ne izjašnjava o tome kako se brine za djevojčice i time sve više dolazi na metu kritika. Jasno je samo sljedeće: Oslobođene djevojčice ostaju u glavnom gradu, pod zaštitom vlade. Ovdje dobijaju medicinsku i psihološku pomoć. Također trebaju ponovo krenuti u školu.

U oktobru 2016. godine su već puštene 23 djevojčice. Neki roditelji su se u razgovoru za DW žalili da su od tada djecu smjeli vidjeti samo jednom i da nemaju pristup njima. Vlada je najavila da će djevojčice uskoro smjeti posjetiti Chibok.

"Vlada je rješavala neke sigurnosne probleme", kaže analitičar Jibo Ibrahim iz Centra za demokratiju i razvoj. "Primjerice većina djevojčica je bila udata za borce Boko Harama i sigurnosne službe strahuju da su neke konvertirale", kaže Ibrahim. On kaže da unatoč tome nije prihvatljivo da one toliko dugo budu držane dalje od porodice, prijatelja i rođaka. "Ja ne vidim opravdanje za to i vladini razlozi nisu dovoljni", kaže Ibrahim.

Hauwini roditelji za sada ne žele misliti na to da ona sa njima ne može natrag za Chibok. "Ja sam toliko sretan i zahvalan Bogu", kaže njen otac i gura svojoj kćeri stari mobilni telefon u ruku da bi mogla telefonirati sa svojom braćom i sestrama. Majka Rebecca pokazuje porodične slike. Tokom tri godine porodica je dobila i neke nove članove. "Ja sam toliko zahvalna", ponavalja ona cijelo vrijeme. I ne prestaje da se smije.