Surovi odnosi u humanitarnim organizacijama
4. juni 2019
Organizacija koja se zalaže za dobro u svijetu opet se našla u negativnim udarnim vijestima. U srijedu se saznalo da Amnesti internešnal mijenja svoje rukovodstvo. Generalni sekretar Kumi Naido je najavio da će petoro od sedmoro članova Generalne direkcije do oktobra da podnese ostavke.
Pozadina svega je nezavisan izvještaj koji je ova organizacija za ljudska prava naručila nakon što su se prošle godine ubili jedan dugogodišnji član organizacije kao i jedna praktikantkinja. U oproštajnom pismu, pomenuti član je govorio o nepodnošljivom pritisku na poslu. Još i prije objavljivanja ekspertize u februaru Naido je najavio konsekvence.
U izvještaju se govori o „otrovnoj" radnoj klimi, obilježenoj neuobičajeno velikim stresom, „mobingom i javnim ponižavanjem kao instrumentom rukovođenja", nepovjerenju, izostanku priznanja za dobar rad, i lošoj dinamici odnosa između rukovodstva i službenika („mi protiv njih"). Zaposleni izvještavaju i o zloupotrebi položaja i diskriminaciji. Gotovo 40 procenata od 475 ispitanih navelo je da je radeći za Amnesti steklo fizičke ili psihičke probleme. Neka nastojanja organizacije da poboljša raspoloženje zaposlenih su bila „ad hoc, reaktivna i usamljena".
Interni problemi sve više u fokusu
Interni problemi Amnestija su možda ekstremni – ali i druge nevladine organizacije su na meti kritika.
U jednom nezavisnom izvještaju o uslovima rada u britanskoj NVO Oksfam objavljenom u januaru, takođe se govori o zatrovanom radnom okruženju – zaposleni govore o rasizmu, elitizmu, mobingu i krutim hijerarhijama. U oktobru je objavljena i nezavisna ekspertiza o uslovima rada u britanskoj humanitarnoj organizaciji Save the Children. 28 odsto ispitanih su naveli da su doživjeli maltretiranja ili diskriminaciju.
„Ono što me često zbunjivalo jeste diskrepanca između imidža organizacija za koje sam radila i zatrovane atmosfere u njima", napisala je prošlog ljeta za list Gardijan britanska novinarka i bivša humanitarna radnica Šaista Aziz. Ona dodaje da je za vrijeme svog humanitarnog rada bila „izložena najgorim formama rasizma, seksizma i seksualnog uznemiravanja" i da su se humanitarne organizacije „previše dugo koncentrisale na njihovu dobrotvornu sliku u svijetu a da nisu htjele da se bave i tamnom stranom svega".
„Visoka cijena" posla
To što tako loši uslovi za rad vladaju baš u humanitarnim organizacijama, može imati mnogo uzroka. Neki su možda skriveni u samoj suštini humanitarnog rada. Onaj ko je stalno suočen sa zlodjelima, u opasnosti je da doživi „sekundarnu traumu" kako to piše u ekspertizi o Amnestiju. „Kada svakog dana gledate šta ljudi jedni drugima čine, to ima visoku cijenu", citira se u izvještaju jedan od službenika: „Počeo sam da sanjam košmare u kojima se osjećam nesigurno, gdje me muče i ubijaju".
Riječ je o radu u kojemstres spada u rizik posla. Onaj ko redovno radi sa protokolima o mučenju, mora da dobije socijalnu podršku, kaže Megi Šauer. Ona rukovodi Centrom za psihotraumatologiju Univerziteta u Konstancu. Pomagači nerado pokazuju da su ranjivi i u slučaju potrebe se radije povjeravaju ljudima sa kojima mogu da razgovaraju na istom nivou nego eksternim supervizorima. Zato je važno da „saradnja na poslu bude dobra, da se kolege međusobno podržavaju". Radna klima mora biti takva „da se ljudima pokazuje da se njihov rad cijeni", prenosi ova istraživačica trauma. Upravo kao da u Amnestiju i drugim humanitarnim organizacijama nije slučaj.
I dok je ponuda za humanitarce koji su direktno traumatizovani „vrlo razvijena", svijest o indirektnoj trumatizaciji kao da „još nije dovoljno rasprostranjena", kaže Haike Špilmans, šefica Saveza za razvojnu politiku i humanitarnu pomoć (VENRO), koji zastupa interese oko 140 nevladinih organizacija u Njemačkoj.
„Kult mučenika"
Špilmansova smatra da veliki stres može biti posljedica idealizma koji gaje mnogi humanitarni radnici. Tako se u ekspertizi za Amnesti citira jedan član tima koji govori o „kultu mučenika" u organizaciji. „Ljudi koji rade svoj posao sa velikim ubjeđenjem poneki put moraju biti zaštićeni od sebe samih", kaže Haike Špilmans, „to je posao rukovodilaca. Baš među mladim ljudima to može dovesti do toga da ne paze dovoljno na sebe."
To slično vidi i psiholog specijalizovan za rad i organizaciju Vladislav Rivkin sa Aston univerziteta u Birmingemu – i ukazuje na fenomen „prekomjernog vezivanja za organizacije u kojima se individue izrabljuju. Ako se to desi, možemo očekivati negativne efekte na psihičko zdravlje".
I opet: moć
Pojam koji je vrlo čest u analizama radnog okruženja u organizacijama Amnesti, Oksfam i Sejv d čildren, jeste moć: „zloupotreba moći", „hijerarhija moći", „negativna dinamika moći" – to su fenomeni koji već dugo postoje u crkvi, politici, privredi i udruženjima. To što nevladine organizacije zbog važnosti svog rada često važe kao moralne instance, ne čini ih imunim na ovakve probleme.
„U osnovi se mora reći da oni koji rade za humanitarne organizacije zajedno sa svojim rukovodiocima nisu bolji ljudi od drugih", kaže šefica VENRO Haike Špilmans. „Smatram da ima mnogo tema sa kojima mora da se pazi – da li nevladine organizacije same sprovode ono što zahtijevaju od drugih". Tu je velika odgovornost na rukovodiocima. „Stvaranje organizacione kulture koja počiva na poštovanju nije nešto što se samo po sebi razumije – pa ni među ljudima koji rade za NVO".
Doduše, problematično je to što mnoge humanitarne organizacije zbog svoje zavisnosti moraju da paze na troškove uprave i nemaju mnogo mogućnosti za finansiranje drugih stvari, na primjer, za dalje školovanje svojih radnika.
Bjekstvo u normalnost
Ipak, naručivanjem nezavisih istraživanja, humanitarne organizacije su učinile prvi korak u pravcu veće transparentnosti. VENRO je 2018. godine donio obavezujući kodeks za svoje članove. Tu se, između ostalog, preporučuje angažovanje neutralnih ovlašćenih osoba kojima službenici mogu da se obrate. Nevladine organizacije su se obavezale da „stvore okruženje gdje se aktivno vodi borba protiv zloupotrebe moći koja im je povjerena".
I konsalting-firma koja je radila izvještaj za Amnesti, predložila je brojne mjere za poboljšanje situacije: „Najvažnije nam je da se naši radnici dobro osjećaju i to će ubuduće biti u središtu našeg rada", napisao je u januaru generalni sekretar Amnestija Naido.
Ako zaista bude tako, onda će druge branše uskoro moći mnogo da nauče od humanitarnihi organizacija.