Strah od novog rata na Zapadnom Balkanu

Odbor za vanjsku politiku Europskog parlamenta izrazio je u utorak zabrinutost zbog pojačane napetosti i ratobornih tonova u regiji Zapadnog Balkana, tematizirajući u raspravi primarno odnose Srbije i Kosova. Ipak, spomenuta su i druga relativna žarišta: Crna Gora, Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, Makedonija, te relacija Srbija-Hrvatska. Rasprava je održana, inače, na dan za koji je u Bruxellesu zakazan nastavak susreta predstavnika Kosova i Srbije. Jedan od akcentiranih problema novijeg datuma bio je i već čuveni politički oslikan vlak s pruge Beograd-Kosovska Mitrovica koji je izazvao dosta nemira.

U raspravi su spomenuti i proslava neustavnog Dana RS-a u BiH, izborni ekscesi u Crnoj Gori, pa i nedavna militantna retorika Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, usmjerena prema RH. Vanjskopolitički odbor nije donio zaključak o konkretnim mjerama za kojima će posegnuti da se tenzije ublaže, no stoga smo porazgovarali s dvojicom boljih poznavatelja dotičnih okolnosti. Pitanje je, dakle, što se može očekivati u nastavku međunacionalnih ogleda u tom dijelu Europe, i što bi se moglo te moralo poduzeti da sporenja ne prerastu u oružane sukobe? Jozo Radoš, hrvatski europarlamentarac, smatra da će Bruxelles morati čim prije ojačati svoju aktivnu te stalnu političku prisutnost na Kosovu, umjesto ispunjavanja birokratske forme kakva očito ne može valjano riješiti spor. 

Mogućnost nekontrolirane eskalacije sukoba

„EU nije više dovoljno fokusiran na Zapadni Balkan, što pak znači - na svoje neposredno susjedstvo u kojem zabrinjavajuće kuha. A prijeti se akcijama poput podjele Kosova i Makedonije ili odcjepljenja RS-a, pri čemu treba imati na umu da ništa od toga ne može biti izvedeno bez ratnog sukoba", upozorava on. Ovaj naš sugovornik, međutim, vjeruje da u skorije vrijeme neće doći do takve eskalacije, ispričavajući se potom zbog cinizma: „Vjerujem u to jer se zna da nijedna od potencijalnih strana u nekom od tih ratova, dakle, danas nije oružano spremna za ratovanje. Iako, ne bih se sasvim oslanjao niti na racionalne procjene. Takvi sukobi često izbiju nekontrolirano, posve iracionalno."

„Srbija je na ovaj ili onaj način uključena u svaku od tih pojedinačnih zategnutih relacija", kaže Radoš, „i to je dosta logično – najveća je i svakako ima najrazvijenije veze u širem prostoru. Ali ona je zbog svog utjecaja i najodgovornija u ovoj priči." Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu osvrnuo se zatim i na vlastitu zemlju, kritički primijetivši da bi RH trebala imati bolji odgovor na problematično ponašanje svojih ekstremnih sudionika u političkom polju, onih koji pridonose napetostima u regiji. Ali, on ističe da je važna razlika bar to što Hrvatska danas nema izrazitih ekstremista na vlasti.

Opća sklonost vlasti antagoniziranju javnosti

„Hrvatska nije u centru procesa o kojima je bilo riječi, ali je njima ipak donekle zahvaćena, i zato mora paziti na daljnji razvoj situacije, te se zalagati okretanju svog društva, kao i odnosa sa susjedima, prema sadašnjosti i budućnosti. I nadajmo se da neće biti zlouporabe govora o prošlosti zbog prikrivanja nečije nesposobnosti da se riješe drugi aktualni problemi – ekonomski, imigracijski, ekološki, i tako dalje", zaključak je Joze Radoša. A naš drugi sugovornik, zagrebački vanjskopolitički analitičar Tomislav Jakić, također procjenjuje da u sadašnjoj situaciji nema puno mogućnosti za otvorene ratne sukobe, mada ne isključuje šanse za eventualne manje oružane incidente, pa bi o svemu tome i EU morala više povesti računa.

„No takvo stanje će trajati sve dok na vlasti u državama regije imamo ekipe koje ne pokazuju volju da normaliziraju odnose, nego sklonost da žive od antagoniziranja javnosti između svoje i susjednih država. A činjenica je da među tim vlastima ima razlike u količini spomenute volje i da se ipak ne ponašaju svi jednako huškački", rekao nam je Jakić. S druge strane, on svima nalazi zajedničku boljku, dodajući kako je osnova problema to što vlasti ni u jednoj zemlji ove jugoistočno-europske regije nisu prvenstveno orijentirane pozitivno, i ničiji ulog u politici nije dominantno karakteriziran određenjem „za nešto". Nego je u svojoj biti „protiv nečega i nekog", po mišljenju Tomislava Jakića, a to „nešto" je u pravilu – narod iz susjedne države.