Strah i prosta rješenja

Anis Amri je usmrtio 12 ljudi na božićnom vašaru u Berlinu iako je bio, kako se kaže, „poznat policiji". I to veoma poznat. Delinkvent još u Tunisu, četiri godine zatvora u Italiji zbog podmetanja požara, kontakti sa ekstremnim islamistima u Nemačkoj, internet-istraživanja o tome kako se pravi bomba. Sve to je Amrija dovelo na njemačku listu osoba za koje postoji sumnja da bi mogli da izvrše politički motivisana krivična djela – uključujući terorističke napade. Amri je čak bio pod prismotrom službi pa je ipak nestao sa radara, poslije napada uspio da pobjegne, sjedne u voz i preko Francuske stigne do Italije. Pukim slučajem je zaustavljen i ubijen u Milanu.

Nije onda teško zaključiti kuda ovih dana ide debata u Njemačkoj. Vladajuća koalicija razmišlja o pooštravanju mjera bezbjednosti. Najviše se govori o pojačavanju video-nadzora na javnim mjestima, o takozvanim tranzitnim centrima na granici gdje bi tražioci azila morali da borave dok se precizno ne utvrdi ko su i šta su, o deportacijama stranaca koji počine krivično djelo, o ukidanju razvojne pomoći zemljama odbijaju da prime svoje građane nazad, kao što je Tunis odbijao da primi Amrija. Mozganje o tome koje mjere imaju smisla odvija se u strahu od jačanja populista. U anketama je desničarska Alternativa za Njemačku nakon napada u Berlinu sa 13 napredovala do 15,5 odsto podrške– politički poeni sada se osvajaju retorikom „law and order".

List Švarcvelder bote (Oberndorf) piše: „Nedjelju dana nakon napada u Berlinu otvoren je politički bazar na kojem se trguje svim i svačim što bi moglo da ponudi bolju zaštitu od terorizma. Od video-nadzora, do deportacionog pritvora. Na bazaru je roba na koju se već nahvatala prašina, tu su višenamjenske trice i pilule za smirenje. Premalo je, međutim, inteligentnih prijedloga koji bi se uhvatili za eklatantne slabe tačke i nezgodna pitanja koja je otkrio slučaj Anisa Amrija", piše ovaj regionalni list i navodi jedan primjer: „Koji instrumenti trebaju službama kako bi zadržali ljude sa liste opasnih pod kontrolom?"

„U rituale njemačke debate o bezbijednosti spada da se više priča o principima nego o stručnim pitanjima", primjećuje minhenski Zidojče cajtung. „Konzervativci naginju tome da jačanjem ovlašćenja policije i tajnih službi i pooštravanjem zaprijećenih kazni navodno otklone svaku zamislivu opasnost. Ali čak ni u Sjedinjenim Državama islamistički udari nisu spriječeni time što su nakon napada 11. septembra žestoko ograničeni američki principi slobode – što masivnom prismotrom što Gvantanamom, zatvorom užasa koji je nedostojan jedne demokratije. Sa druge strane, ne pomaže ni refleks zbog kojeg neki svako jačanje bezbjednosne politike vide kao udar na slobodu i građanska prava – iako je važno ne poklanjati državi slijepo povjerenje."

Bavarski Mitelbajeriše cajtung (Regensburg) traži oštrinu: „Mora se okončati aljkavost sa kojom se ovdje tretiraju stotine ljudi sa takozvane liste opasnih, ali i hiljade izbjeglica koje ne sarađuju sa institucijama. Treba prebroditi i bezvoljnost nekih političara koji naivno, iz viših, humanih ciljeva, blokiraju oštriji odnos prema potencijalnim teroristima. Opasni ljudi sa stranim pasošem moraju biti protjerani. Oni sa njemačkim pasošem moraju biti pod strogom prismotrom."

Baš od takvih stavova upozorava Noje osnabriker cajtung: „Zahtjevi koji se čuju su prije svega – prosti. Tako se ljudima simulira da političari tobože ozbiljno shvataju njihovu razumljivu čežnju za bezbjednošću. Konačno se, eto, nešto radi da se odvratna nedjela spriječe ili makar brzo istraže. Pritisak populističkih političara sa desnog krila pojačava težnju jednostavnim rješenjima. Strahovi boraca za zaštitu ličnih podataka potonuli su u magli šoka nakon berlinskog napada. Koga briga, ko nema šta da krije, onaj i ne treba da se plaši video-kamera? Ili ipak treba?"