Staze koje prkose vremenu
14. oktobar 2019
„Šta, ti bi da se vežeš? Ma šta ćeš se vezati? Nema potrebe!“, rekao je vozač mom mužu dok je ovaj pokušavao da pronađe sigurnosni pojas sa svoje desne strane u starom džipu koji nas je vozio od Orlovačkog jezera prema Hotelu Mladost na Tjentišu. U automobilu Nacionalnog parka Sutjeska sigurnosnog pojasa nije ni bilo. Sve je išlo na povjerenje. Takav opušteni i nemarni stav pratio nas je za vrijeme skoro cijelog našeg boravka od dvije sedmice na bh. planinama. Na kraju krajeva, ali i na svu sreću, ništa se nije desilo, a bosanski domaći duh je svojim šarmom samo dao doprinos našoj ukupnoj avanturi.
Našu višednevnu posjetu Zelengori, planini koja se nalazi na istoku BiH, između Foče na sjeveru i Gacka na jugu, već smo priveli kraju. Udobno smo se smjestili, sretni što se nakon 7,5 sati planinarenja možemo odmoriti i samo uživati u pogledu. Zelena planina kroz prašnjave prozore džipa ne izgleda ni blizu tako divlje kao put koji vodi nazad u civilizaciju. Pred njim bi ustuknuo i najbolji vozač prosječnog četverotočkaša. A prizor, s druge strane, poziva na šetnju svojim mekim oblim pašnjacima prekrivenim raznobojnim cvijećem, borovnicama i ljekovitim biljem kao što su majčina dušica, lincura, kantarion, te hajdučka trava. Jer, hodati po planinarskim stazama Zelengore je kao kretati se kroz crtić Čarobna šuma. Sve izgleda skladno i pitomo. Tu se ne mora gledati prema dole u strahu da će se spotaknuti o kamen. Jer, i put do njenog najvišeg vrha, Bregoča, koji se nalazi na 2014 metara nadmorske visine, vodi preko livada. Jedini razlog da se pogled usmjeri prema stopalima je da se slučajno ne stane na niski grm borovnice, nego da se ta borovnica primjeti, ubere i pojede uz put.
Život jednog bosanskog čobana
Naša mala grupa od tri osobe planinarenje je počela na jezeru Donje bare. Tamo smo iznajmili prelijepu lovačku kućicu - bez struje i interneta. Bio je to pravi digitalni detoks. Nakon jedne noći provedene u potpunoj tišini i mraku u kojem ni jedan tračak svjetlosti ne narušava ljepotu vedrog noćnog neba, čovjek poželi da se nikad ne vrati u gradsku svakodnevicu. Sutradan smo prema Orlovačkom jezeru krenuli u sedam sati ujutru. Planinarske cipele i štapovi, lagana odjeća, nekoliko sendviča i nekoliko litara vode je sve što nam je trebalo.
Nakon 18 pređenih kilometara smo preko jezera Gornje bare, Uglješinog vrha i Bregoča stigli do Orlovačkog jezera koje se nalazi na 1439 metara nadmorske visine. Ovo jezero se ukotlilo u centru planine – dugo 330, a široko 75 metara. Voda je bogata ribom, a ljeti je temperatura odlična za kupanje. Zelengora je inače poznata po svojim ledničkim jezerima, ili kako ih još zovu „Gorske oči". To su pored Orlovačkog i Štirinsko, Crno, Bijelo jezero, Kotlaničko jezero, te jezera Gornje i Donje bare.
„Ovdje najviše dolazi stranaca", govori vozač Nacionalnog parka Sutjeska dok uspješno manevriše oko rupa na cesti i pokušava ispuniti tišinu u automobilu. „Nijemci, Italijani, Holanđani, Belgijanci... Ima i naših, ali ne toliko često", dodaje on.
Tu njegovu tvrdnju mogli smo samo potvrditi. U skoro osam sati hoda preko vrhova i pašnjaka Zelengore, sreli smo jedino tri divokoze, usamljenog planinara koji ne govori naš jezik, jednog lovca i čobana sa stadom ovaca. Sa čobanom smo proveli najviše vremena. Jedno njegovo kovrdžavo jagnje udaljilo se od stada i krenulo za nama. Kada je čoban to primjetio, sustigao nas je trčeći. Nakon višebrojnih pokušaja da ga uhvati, jagnje mu je svaki put uspjelo uteći. „Ništa ne sluša!", galamio je za njim čoban. Na kraju smo se na njegov savjet sakrili iza obližnjeg grma i pravili se da jagnje ne primjećujemo. Nakon 10 minuta trik je upalio i ono je otrčalo nazad prema stadu, a mi nastavili naše planinarenje uz utiske o životu jednog planinskog bosanskog čobana.
Bitka na Sutjesci i drugi ostaci prošlosti
Ali Zelengora u sebi nosi i jedan dašak nekada veličanstvene istorije. Mnogima je prva asocijacija na ovu planinu legendarni jugoslovenski film "Sutjeska" o pobjedi partizana nad Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Bitka koja se odigrala 1943. godine i u kojoj je život izgubilo više od 7.000 partizana, do danas slovi za najveću vojnu pobjedu nad fašizmom u bivšoj Jugoslaviji.
„Ovdje na Barama od 5. do 9. juna 1943. Dalmatinci su vodili žestoke borbe protiv višestruko premoćnijih njemačkih jedinica osiguravajući probijanje naših snaga na čelu sa Titom iz obruča na Sutjesci. Bila je to najteža i najslavnija borba Druge dalmatinske brigade. U borbi je učestvovala i Majevička brigada." To je natpis na jednom partizanskom spomeniku kojeg smo slučajno otkrili na Zelengori u blizini jezera Donje bare. Izgledao je sasvim zapušteno, a pored je spokojno ležao buket cvijeća, ili bolje rečeno, ostatak buketa cvijeća, sa trakom na kojoj je jedina prepoznatljiva riječ bila - Korčula.
Osim tog usamljenog simbola prošlosti, velikoj većini je poznato da je u samom podnožju planine Zelengore poginulim partizanima 1971. godine podignut Memorijalni kompleks Tjentište u čijem je centru spomenik Bitka na Sutjesci, djelo vajara Miodraga Živkovića. Oko spomenika koji se nalazi na uzvišenju u vrijeme bivše Jugoslavije izgrađen je i Hotel Mladost, koji i danas radi i u kojem smo mi prenoćili, zatim nekoliko manjih objekata za ljetovanje, bazen, te Hotel Sutjeska, koji još od 1990-ih godina kao ruševina svjedoči surovim ratnim vremenima. Danas se samo da naslutiti veličanstvo cijelog kompleksa u bivšoj Jugoslaviji. Sada ono stoji zapušteno, tužno, dijelom razrušeno i uglavnom zaboravljeno.
Ali istorija nije razlog zbog kojeg je Zelengora zanimljiva strancima i planinarima. Razlog je netaknuta priroda i činjenica da je planina dio projekta Via Dinarica.
Via Dinarica: Bijela, Plava i Zelena staza
Zelengora je dio Bijele staze Via Dinarice. Projekat Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i Agencija SAD-a za međunarodni razvoj (USAID) povezuje planinski vijenac Dinarida od Slovenije do sjeverne Albanije i ima ukupno tri staze: Bijelu, Zelenu i Plavu.
Bijela staza prati skoro sve najviše vrhove planina u zemljama kroz koje prolazi. Neke od planina su, pored Zelengore, Velebit, Dinara, Troglav, Prenj, Bjelašnica, Čvrsnica, zatim Durmitor i Prokletije. Plava staza se kreće duž obala Jadranskog mora i jedinstveni je spoj mora, planine i šume. Staze ove rute prolaze preko Oriena, Biokova, pa sve do Istre na sjeveru. Zelena staza prati niže planine Dinarida i nalazi se najsjevernije od sve tri rute.
National Geographic Traveler je Via Dinaricu uvrstio u najbolje destinacije svijeta za 2017. godinu. Cilj tog projekta započetog još 2014. godine je da promoviše prirodne i kulturne ljepote zemalja u regiji, kao i da potpomogne održivi razvoj lokalnog turizma i ekonomski rast. Bijela staza je na primjer otvorena svečano na Blidinjem jezeru u BiH 2016. godine, a staze se svake godine dalje razvijaju.
Nakon što smo stigli do odredišta na Zelengori, Orlovačkog jezera, tamo smo sreli porodicu iz Belgije. Na pitanje zašto baš planinare u BiH, pored ostatka Evrope, Belgijanka sa uočljivom tetovažom planine na podlaktici odgovora sasvim jednostavno: „Moja sestra je prešla Via Dinaricu i onda sam odlučila da to i ja uradim sa svojom porodicom". Progovorile smo još nekoliko rečenica na engleskom jeziku, a potom je plavi kombi sa belgijskom porodicom otišao je u pravcu kompleksa pored Hotela Mladost, gdje su, kaže kampovali.
Hajdučka vrata
Mi smo, s druge strane, svoje putovanje nastavili ka planini Čvrsnici u centralnoj BiH, te uživali na Blidinjem jezeru, koje se nalazi u podnožju ove planine. Tamo smo sreli još nekoliko kampera i posjetitelja sa stranim registarskim tablicama, a najveći broj njih je dolazio iz susjedne Hrvatske.
Oni koji dolaze na Čvrsnicu, koja je dio Bijele staze Via Dinarice, uglavnom je posjećuju zbog njene najveće atrakcije – Hajdučkih vrata. To je prirodni fenomen nastao pod uticajem različitih geomorfoloških faktora. Nalazi se iznad kanjona Dive Grabovice na 2000 metara nadmorske visine i svakom posjetiocu pruža nevjerovatan pogled na rijeku Neretvu, te planine kao što su Prenj i Čabulja. Do Hajdučkih vrata su staze markirane besprijekorno, a kada se kroz crnogorično raslinje ugleda kameni obruč, običnom čovjeku zastane dah.
U takvim trenucima se zaboravi i najmanji umor i čovjek shvati koliko je malen i beznačajan u poređenju sa snagom i veličanstvenošću prirode koja ga okružuje. Jer planine, koje su svjedočile i prkosile svim događanjima iz prošlosti, nadživjeće i nas i sve naše velike i male nedaće.