Marš mira stazama smrti
11. juli 2019
Marš mira je trodnevni pješački pohod, jedna od najvećih aktivnosti u obilježavanju godišnjica genocida u Srebrenici. Učesnici marša pješače u obrnutom smjeru stazama kojim su se Bošnjaci '95.godine, poslije pada Srebrenice, probijali kroz obruče Vojske RS, tražeći spas na teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Polazak učesnika bio je u selu Nezuk gdje su Bošnjaci tada izlazili na slobodnu teritoriju a cilj je nakon stotinu kilomatara pješačenja gusto pošumljenim, brdsko-planinskim terenom sa brojnim potocima, stići do Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica. U koloni Marša je ove godine, po slobodnim procijenama, blizu 6.000 učesnika iz cijelog svijeta. Druga marševska, dosta malobrojnija kolona, krenula je dan kasnije iz Žepe, koja je kao i Srebrenica bila ratna enklava, da bi učesnici iz obje kolone sinoć počeli da pristižu i zajedno ulaze u Memorijalni centar.
Obrazovanje i znanje su naša osveta
U koloni koja je došla iz Nezuka, po prvi put je i Ajša Jahić. Ona je Srebrenčanka, kći Omera Avdića, koji je pored nje imao još osmoro djece, po čemu ga pamte mnogi stari Srebrenčani. Došla je sa kćerkom iz Švedske gdje sad živi. Pitamo je za utiske.
„Preplavila su me razna osjećanja. Drago mi je kada sretnem i prepoznam neke ljude koje nisam vidjela dugo, jer sam iz Srebrenice otišla kao djevojčica od 14 godina. Idući ovim putem obuzima me tuga i bol. Ne mogu da shvatim da je ljudski um mogao tako nešto da uradi svojim drugovima, prijateljima,komšijama", kaže Ajša sa sjetom u glasu.
Pitamo je koliko se u Švedskoj zna o tome šta se desilo u Srebrenici?
„Svake godine11. jula u Noršopingu, gradu u kojem živim, okupljamo se mi iz Bosne i sa prijateljima Šveđanima organizujemo manifestaciju za koju ja pripremam govor u kojem pojašnjavam šta je bilo u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini sa porukom svima, da je naša „osveta" naše znanje, da su to naša djeca koja se obrazuju, završavaju fakultete i da se mi ne želimo svetiti na neki drugi način“, poručuje Ajša.
U koloni su i dva mladića iz Austrije. Jedan razumije i pomalo govori jezikom kojim se Bosanci i Hercegovci sporazumijevaju a koji opet ima tri imena. Sramežljivo kaže da bolje govori njemački iako se zove Elvis Džonlagić. Rođen je u Klagenfurtu, gdje živi i studira:
„Moj babo (otac) je iz Prijedora.U ratu je izgubio veliki broj članova familije u Prijedoru i zato sam ja došao na ovaj Marš da se poklonim žrtvama genocida jer to meni mnogo znači. Obišao sam u Prijedoru bivše logore Trnopolje i Omarsku a ovdje sam prvi put", kaže Elvis.
Njegov prijatelj je Turčin Ozhan Jurekli. On kaže da živi i radi u Austriji a na Marš mira je došao da bi se pobliže upoznao sa onim što se ovdje u ratu događalo.
„Mi Turci imamo posebne simpatije prema Bosni i Hercegovini i njenim ljudima i želimo nekako pomoći ako je to potrebno. Strašno je to što se ovdje desilo našoj braći i sestrama", kazao je Ozhan.
Marš mira, ove godine, uprkos kiši i blatu na putu, prvi put se održava po originalnoj maršruti preko Kameničkog brda i lokaliteta Bukva gdje je u jednoj od zasjeda snaga RS poginulo oko 1.000 Bošnjaka koji su bježali iz Srebrenice. Taj teren je do prošle godine bio miniran.
Zašto smo to uradili jedni drugima
Za razliku od učesnika Marša mira ultramaratonci su na duplo dužoj relaciji pet dana trčali iz hrvatskog Vukovara do Srebrenice. To je postala tradicija. Slovenac Zmago Horvat je po treći put učesnik:
„Ovaj ultramaraton koji sam istrčao želim posvetiti dragoj i velikoj prijateljici Nermini Husejnović Bakalović koja je baš odavde iz Potočara a sada živi u Indiani u SAD. Svaku stopu puta ona je bila samnom u mislima i srcu", kaže Slovenmac Zmago.
Na pitanje je li bilo naporno trčati više od 200 kilometara, on sa osmijehom kaže:
„Šta god da vam kažem, slagao bih. Svako od nas ima neku svoju priču, svoj križ, koji nosi. Normalno da je bilo naporno. 220 kilometara trčati na ekstremnim temperaturama. Najprije neizdrživo toplo sa tropskom vrućinom da bi onda cijeli dan počela padala kiša a temperatura se spustila na plus 14 stepeni".
Pitamo ga kakav osjećaj ima kad dođe ovdje u Potočare?
„Teško je to opisati, svake godine razmišljam o tome i još nisam našao konačan odgovor, kakve strahote smo mi ljudi spremni učiniti jedni drugima.. Trčaću dok ne nađem odgovor na pitanje, zašto smo to uradili jedni drugima".
Duško Štrbac iz Zagreba je inicijator ideje da se ultramaratonom povežu Vukovar i Srebrenica. On kaže:
„Želja mi je bila da tako povežem dva naša najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata.“ Na pitanje, kakva su njegova osjećanja ovdje u Potočarima, Štrbac dodaje: „ Ne znam. Ne može se to opisati. To treba doživjeti. Mi o tome već pet dana razmišljamo - po suncu i kiši ali imali smo cilj i zato smo došli ovdje. Bilo je teško ali kad znaš za koga trčiš, onda ništa nije teško“, zaključuje Duško Štrbac sa porukom: “Da se to što se ovdje desilo nikad i nikome, više ne ponovi“.
Popodne 10. jula kiša je prestala padati u Srebrenici i okolini. Nebo se razvedrilo i do kasno u noć su u Potočare što organizovano, što grupno ili pojedinačno pristizali ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine ali i iz svijeta. Stigli su bajkeri iz cijelog regiona, zatim biciklisti maratonci iz Bihaća i Goražda kao i mnogi drugi. Učesnicima Marša mira se na posljednjoj etapi pridružio i ambasador SAD-a u BiH Eric Nelson.
Komemoracija, vjerski obred i ukop posmrtnih ostataka
Danas 11. jula Komemoracija počinje u 11 sati intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i obraćanjem zvanica u zatvorenom prostoru bivše fabrike akumulatora. Ova fabrika je sada u sastavu Memorijalnog centra, gdje se još nalazi i Muzej genocida, Uprava Memorijalnog centra i drugi prateći sadržaji. Ova praksa je uvedena unazad nekoliko godina kako pojedini govornici u svojim obraćanjima ne bi govornicu na otvorenom, pred velikom masom ljudi, zloupotrebljavali u političke svrhe. Nakon obraćanja zvanica slijedi odavanje počasti i polaganje cvijeća za žrtve genocida na Memorijalnom kamenu a nakon toga i vjerski program u kojem će biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop 33 žrtve genocida u Srebrenici.