Srebrenica: posljednji smiraj za žrtve

Domavia, Argentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, Srebrenica, antički je i srednjovjekovni grad u BiH. Ovdje su pronađeni tragovi života iz davnina što je uslovljeno geografskim položajem i bogatstvom srebrenom rudom. U Rimskom carstvu Srebrenica je bila jedna od najvećih kovnica novca, u bivšoj Jugoslaviji srednje razvijena općina, a u našem vremenu simbol je genocida nad više od 8.000 ljudi.

Nekadašnja baza Holandskog bataljona snaga UN-a nadomak Srebrenice mjesto je sa kojeg je počela najstrašnija priča u historiji moderne Europe. U sjedištu zaštićene zone UN-a razoružani i nezaštićeni Srebreničani pokušali su pronaći spas. Ali nisu dobili garanciju za goli život koji je izgubilo više od osam hiljada muškaraca Srebrenice i okolnih općina koji su se tokom rata sklonili tamo.

Prema optužnici Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića, ubijanje oko 1.200 zarobljenika u skladištu u selu Kravica prva je u seriji masovnih egzekucija nad Srebreničanima. U Republici Srpskoj Kravica se pominje i kao mjesto zločina nad srpskim civilima. U "Bijelu kuću" žene i majke Srebrenice su ušle nakon što su isjekle komad žičane ograde. Položile su cvijeće izazvavši niz burnih reakcija.

Odlukama visokih predstavnika Volfganga Petriča (2000. godine) i Pedija Ešdauna (2003. godine), trajno je određena zemljišna lokacija za mezarje i spomen obilježje onima koji su stradali u julu 1995. godine u genocidu. Memorijalni centar je zvanično otvorio bivši američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) u septembru 2003. godine.

Bosna i Hercegovina ima 11 centara za obdukciju i identifikaciju u kojima leže posmrtni ostaci neidentificiranih žrtava. Proces identifikacije je u nadležnosti državnog tužilaštva, ali i lokalnih tužilaštava. Opća ocjena je da ovaj proces ide suviše sporo.

Identifikacija i ukop žrtve otklone sumnje i neizvjesnost, ali i unište nadu da je nestali možda ipak živ. Susret sa tom činjenicom bolan je, ma koliko bilo bitno da se nestali pronađu i ukopaju, da se njihove duše smire. Doček tabuta za dženazu u Potočarima svake godine okuplja članove porodica žrtava, njihove komšije i prijatelje, te brojne predstavnike medija.

U nekadašnjoj fabrici akumulatora vrijeme je stalo. Fabričke hale puste su do jula kada počinje obilježavanje godišnjice genocida. Kada se dopreme tabuti sa posmrtnim ostacima, skromni vjerski obred sa lokalnim imamima i porodicama žrtava obuhvata učenje sure Jasin za duše ubijenih. To izaziva dužno poštovanje i pažnju medija i gostiju iz cijele Europe.

Svaka godišnjica genocida u Srebrenici susret je sa prošlošću i surovim činjenicama. Ti dani su vrijeme bola, kada se neke istine za trenutak potisnu, a neke potisnute ponovo jave. Nakon svega, uvijek ostaje pitanje zašto se sve dogodilo i zašto je pravda toliko spora, zašto je tako često ta pravda nepravična. Naravno, ostaje nada da se slično nikada i nikome ne ponovi.

Jedna još uvijek razrušena, a pored nje jedna obnovljena, ali prazna kuća. Česta slika u Srebrenici i okolini. Prije rata u ovom gradu 11.000 djece pohađalo je školu. Danas deset puta manje. Nakon rata, za povratak u Srebrenicu prijavilo se 19.000 ljudi ili 7.500 domaćinstava. Zbog opstrukcija i loše provedenog procesa povratka vratilo se svega 5.000 ljudi. A odlazaka je sve više.