„Srbija ne budi izbjeglicama lažnu nadu“

DW: Gospodine Cuciću, tokom vikenda je bilo mnogo oprečnih informacija. Da li je tačno da Srbija zatvara granicu prema Makedoniji?

Vladimir Cucić: Ne, ne.

Ali je očigledno tačno da se više ne propuštaju Avganistanci, koji su do prije dan-dva važili za izbjeglice s „ratnog područja“. Oni bivaju vraćani iz Hrvatske u Srbiju, a Srbija ne propušta one, koji su u Makedoniji. Čime je motivisana takva odluka?

To je stvar zemlje u koju su se ti ljudi zaputili, zemlje prijema. Mislim da su te zemlje riješile da polako zatvaraju vrata za državljane pojedinih zemalja. O Avganistancima se u tom smislu duže vrijeme razgovaralo. Mi smo inače spremni da pomognemo u tranzitu svih ljudi, koje su krajnja odredišta spremna da prihvate.

Do sada nismo čuli nijednog njemačkog političara koji je rekao da Njemačka traži da se propuštaju samo Sirijci i Iračani.

Odluka svakako potiče od zemalja prijema, koja god da je – Austrija, Njemačka, Švedska... mi u to ne ulazimo, osim što od ljudi tražimo da potpišu izjavu u koju su se zemlju zaputili. Naš je zadatak da se njima ne probude lažne nade kako će negdje biti dobrodošli.

Kako su Avganistanci do juče bili „ratne izbjeglice“, a danas su „ekonomski migranti“?

Znate šta, isto je sa Sudanom, gdje postoji realna opasnost po živote građana. U velikim dijelovima Demokratske Republike Kongo takođe. Kao da smo već zaboravili da recimo u Nigeriji u dijelovima zemlje vlada Boko Haram. Zato Srbija nema te vrste limita za ljude koji podnose zahtjev za azil u našoj zemlji i žele ovdje da ostanu. Mi u tom pogledu nismo strogi prije svega jer, objektivno govoreći, najveći broj ljudi ovdje ne želi da ostane, niti je krenuo da bi ovdje došao. Ali takve ljude ne propuštamo dalje, jer bi bili zaustavljeni već na hrvatskoj granici.

Nedavno je na sastanku direktora policije Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Austrije dogovoreno da se zajednički organizuje tranzit ljudi preko Balkana. Kako to izgleda u praksi?

U ovoj fazi su od organizacije prevoza mnogo važniji papiri. Srbija je još u septembru predlagala, ali su tek sad uvedene jedinstvene registracione liste. Postoji ulazna tačka (izbjeglički kamp u makedonskoj Đevđeliji, prim. red.), gdje se ljudi izjašnjavaju gdje su se uputili, ostavljaju biometrijske podatke, a onda u svakoj sljedećoj zemlji imaju ulazni i izlazni pečat. Kao igrica Super Mario – ne možeš da se pojaviš u Sloveniji, a da nemaš ovjeru da si prošao kroz Srbiju, da nisi prošao prethodni nivo.

Austrija je odredila dnevne kvote – zemlja će prihvatiti 80 tražilaca azila dnevno, a do Njemačke propuštati najviše 3.200. Da li se to odražava na zemlje Balkana?

To za sada nije problem. Ideja je jasna – priliv ljudi je realno bio apsolutno nekontrolisan i postoji potreba da se iskontroliše. Da prođe samo ko treba da prođe. A ne da prođu i oni koji nemaju nikakve šanse za azil, pa dvije godine maltretirate i njega i sebe, trošite grdne pare, umjesto da mu tim parama malo pomognete u zemlji iz koje je pošao.

Zvaničnici svih balkanskih zemalja su izjavljivali da ne žele da postanu „hotspot“ za migrante. Da li se pribojavate toga, s obzirom na sve restriktivniju politiku Austrije i Njemačke?

Uopšte ne. Prošle godine je kroz Srbiju prošlo više od 700.000 ljudi, a imali smo osmoro, koji su ovdje tražili azil. Sad ih imamo šezdesetak u proceduri, kod kojih polovina nema nikakvu želju da ostane nego samo kupuje vrijeme.

Sa Vladimirom Cucićem razgovarao Nemanja Rujević.