Srbija i naoružanje: Kupi od svih, prodaj kome možeš

„Najveće", „najmodernije", „najmoćnije" – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije štedio superlative u najavi vojne vježbe koja je održana u subotu (10. oktobra) na Pešteru. „Sve što puca, avioni, bespilotne letjelice, bombarderi, lovci i bojeva municija. Vidjećete spektakl", obećao je Vučić.

Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavke i prodaje oružja upravo je takva - „spektakl", ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta poreske obveznike.

Početkom sedmice je Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija da nabavi kako bi „sama branila i čuvala svoje nebo". Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protivvazdušnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Erbasovim helikopterima H145M, kineskim dronovima, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron.

Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine miliona evra, i to iako još nije dovršen Strategijski plan odbrane i Plan opremanja Vojske za period do 2030. godine.

Vučić kao „trgovački putnik"

Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sistem za odbranu iz vazduha ima domet od dvadeset kilometara u prečniku. Radić se zapitao šta zemlja veličine Srbije može sa jednom jedinom baterijom da zaštiti, ako bude trebalo?

„Predsjednik Vučić liči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabavke naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave šta su dobiti, a šta posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te spoljnopolitičke avanture", navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku.

Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva sa autoritarnim liderima, ali da se za državne pare maši i onda kada je pod pritiskom.

Podsjeća tako na tihu američku prijetnju sankcijama Srbiji krajem prošle godine – zbog obimne nabavke ruskog naoružanja – nakon čega je bio vidan zaokret.

„Kritikujete nas zbog kupovine ruskog naoružanja i svega ostalog", rekao je Vučić ovog marta u intervjuu za američki časopis Forin polisi. „Okej, želim da kupim vaše oružje, želim da kupim vaše naoružanje… Da li želite da ga prodate ili ne? Da li želite naš novac?", nudio je Vučić tokom razgovora, prije nego što je najavio da hoće i izraelsko i britansko i američko oružje.

Izdvajanja Srbije za odbranu su prošle godine, prema procjenama stokholmskog instituta SIPRI, premašila milijardu američkih dolara, sumu gotovo nadrealnu za region. Istovremeno su izdaci tako misteriozni da je Fiskalni savjet kritikovao Ministarstvo odbrane.

Pri svakoj nabavci, novinari se dovijaju da doznaju cijenu, jer Ministarstvo takve dilove – recimo onaj o „donaciji" naoružanja iz Rusije i Bjelorusije – proglašava tajnim i ne dostavlja podatke čak ni kada nadležni Povjerenik ocijeni da su u pitanju informacije od javnog značaja.

„Nesvrstani" moraju da kupuju od svih?

Bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac, koji je svojevremeno insistirao na ustrojavanju Vojske prema standardima NATO, kaže da bi logično bilo da zemlja koja je dio programa „Partnerstvo za mir" nabavlja oružje upravo iz zemalja koje rade po tom standardu.

„Međutim, očigledno je Moskva shvatila da kroz formu bratske pomoći, darivanjem recimo polovnih letjelica čiji smo remont skupo platili, pravi određeni hibridni uticaj što je očito i glavni cilj", navodi Šutanovac za DW.

On kaže da je „jasna politička poruka" to što neke članice NATO ne žele da prodaju Srbiji odbrambene sisteme. „Umjesto da se spremamo za izazove 21. vijeka, mi smo u posljednjoj deceniji 20. vijeka", kaže nekadašnji ministar iz redova Demokratske stranke.

Bjeloš primjećuje da ta „neonesvrstana" politika – plivanje između raznih strana – može po Srbiju da se završi „tragično". „Tako što bi Srbija umjesto subjekta bila objekat u međunarodnim odnosima, moneta za potkusurivanje ili poligon za demonstraciju uticaja. Ili bila ucijenjena da kupuje različite vrste naoružanja od različitih partnera."

Kad naoružavaš dvije zaraćene strane

Afera „Krušik" je prošle godine pokazala da sa izvozom naoružanja stvari nisu ništa jednostavnije nego sa uvozom. Pisanje medija poput BIRN-a i NIN-a ponudilo je dokaze da ljudi bliski vlastima na uštrb državnih firmi izvoze oružje gdje stignu.

Kakvim neprilikama to može da vodi vidjelo se sredinom jula kada su azerbejdžanski mediji javili da je jermenska strana granatirala sela municijom srpske proizvodnje. Nakon toga je predsjednik Vučić rekao da Srbija daleko više oružja izvozi u Azerbejdžan. Ali da izvozi i u Jermeniju.

„Bez obzira što je trgovina oružjem ili municijom gotovo uvijek obavijena dozom nepotrebne tajnosti, suština je pitanje da li Srbija krši sankcije koje uvode UN i da li izvozi u zemlje koje su na crnoj listi", navodi Šutanovac, predsjednik Savjeta za strateške politike. „To je crvena linija koju Srbija nije prešla."

U teoriji, nijedan metak ne može da se izveze bez odobrenja četiri ministarstva i Bezbjednosno-informativne agencije. Tako praktično svaki komad oružja odlazi u bijeli svijet sa pečatom države.

Međutim, kako ističe Šutanovac, ništa od onoga što Srbija proizvodi ne može da bude game changer na nekom ratištu – jer nije u pitanju sofisticirano naoružanje koje bi nekoj od strana dalo nenadoknadivu prednost. Ipak, upozorava naš sagovornik, bez pažljivog političkog vaganja i prodajom oružja se mogu narušiti odnosi sa ovom ili onom zemljom.

Premala za moralne dileme?

I bivša vlast kojoj je pripadao Šutanovac, a pogotovo današnja, uvijek je izvoz oružja pravdala potrebom da se uposli namjenska industrija i očuvaju radna mjesta. Taj argument gubi na snazi, smatra Bjeloš, jer se upravo „namjenska industrija uništava kroz favorizovanje privatnih kompanija koje posreduju u izvozu naoružanja i ilegalnoj trgovini".

Ona dodaje da se dilovi oko oružja često izvode na štetu poreskih obveznika, ali i ljudskih prava, života i vladavine prava negdje u svijetu.

Oružje iz pogona u Srbiji, kako pišu mediji, završava ne samo na Kavkazu, već i u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a mnoge su indicije da onda sistematski odatle dospijeva u ruke paravojski ili terorista na ratištima od Jemena do Sirije.

Sa druge strane, u javnosti se često čuje argument da je Srbija premala da bi razmišljala o tome da li je moralno izvoziti oružje. Jer, listu najvećih izvoznika predvode najveće sile poput SAD, Rusije i Kine, a u vrhu su i članice EU Njemačka i Francuska.

„Mogu samo da izrazim žaljenje što Srbija nije u prošlosti razvila recimo proizvodnju cvijeća kao Holandija, pa da se nikad ne potegne pitanje morala pri izvozu", sarkastično primjećuje Šutanovac. „Ako znam da odbrambena industrija hrani više od 10.000 porodica i da Srbija poštuje regulative UN, onda neka se moralom bave oni koji u UN mogu da donesu odluke o sankcijama."

Ako sve bude po planu, uskoro bi u arsenal vojske trebalo da bude uveden moderni domaći dron Pegaz, sposoban za izviđanje, nošenje oružja, a vjerovatno pogodan i za vojne vježbe koje se uživo prenose na televizijama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android