Spokoj tek nakon pronalaska najmilijih

Sandra Rapčak iz Sotina je bila dvogodišnja djevojčica kada su joj odveli oca Borisa Rapčaka. Boris Rapčak se nikada više nije vratio svojoj obitelji i nitko ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci. "Imamo nekih informacija i pričala sam s ljudima iz Srbije kada sam bila na suđenju za ratni zločin. Rekli si mi samo da su došli iz Negoslavaca po njega i ostale Hrvate na farmu Jakobovac i odveli ih u smjeru Ovčare. To je bilo 30. rujna 1991. i od tada se vodi kao nestao", kaže Sandra Rapčak koja je danas predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata koja broji oko 400 aktivnih članova.

Danas se o Borisu Rapčaku ne zna puno više od onoga dana kada su ga odveli prije 26 godina. Boris, čija fotografija se nalazi u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba MUP-a i na kojoj je 25-godišnji mladić u odijelu s kravatom, danas je jedna od rijetkih uspomena koju obitelj ima na svojeg sina i oca koji se duže vodi kao nestao nego što je bio među živima.

Nedostatak materijalnih uspomena koje je raznio ratni vihor i nestali obiteljski albumi u plamenu rata, ostavljaju obiteljima samo prazninu. Svi znaju da nisu među živima, ali obitelj je ostala bez groba svojeg sina, supruga i oca. "Nekad pomisli čovjek, kao da ta osoba nikada nije postojala, nemaš nikakav dokaz pa se pitaš što ako se nikad ne pronađu, kao što se neki nikada sigurno neće pronaći...", kaže Sandra Rapčak koja tvrdi da obiteljima nakon toliko godina sudska kazna ni ne znači puno, pravdi se od obitelji nitko ni ne nada više, ali znači im da se pronađu njihovi očevi, muževi i sinovi.

"Pričala sam sa ženom koja je sina pronašla, bez obzira koliko joj je teško, sina je i izgubila, ali ona sama kaže da je sada pronašla mir. Ima gdje otići na grob..."

Priznaju samo na samrti

Iako je od početka rata prošlo više od četvrt stoljeća, još zasigurno ima među živima svjedoka zločina i onih koji bi mogli znati gdje su grobnice i gdje se nalaze posmrtni ostaci još uvijek nestalih osoba. Postoji mogućnost anonimne prijave svakoj policijskoj postaji, ravnateljstvu MUP-a ili na e-mail adresu [email protected], no Sandra Rapčak kaže kako takvih prijava skoro i nema.

"Anonimno ne, jedino iz razgovora s njima, ako ih potaknete. Tako smo došli do saznanja o masovnoj grobnici u Sotinu. Obitelji su išle u Srbiju pričati s našim bivšim sumještanima i to je trajalo dosta godina dok su priznali", kaže Sandra i dodaje da ako nemate neki dokaz protiv svjedoka, teško da će itko išta reći. Ministarstvo izlazi na svaku dojavu i provjerava svaku informaciju, ali je problem što je takvih dojava jako malo.   

"Rijetko kome proradi savjest, ima takvih slučajeva, ali jako rijetko. Znali su ljudi na samrti priznati, valjda iz straha od smrti, ali inače su takvi slučajevi jako rijetki", kaže Sandra Rapčak koja je uvjerena da mnogi znaju gdje su nestali ljudi za kojima se traga već desetljećima. "Pitali smo ljude po selu, ali jedan kaže 'To niste trebali pitati', drugi kaže 'Pod zemljom je', ali neće reći gdje, i to je to..."

Prema podacima Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja još uvijek se traže 1.533 osobe nestale tijekom Domovinskog rata. Osim toga, aktualno je 419 zahtjeva za traženjem posmrtnih ostataka poginulih osoba, što ukupno čini 1.952 neriješena slučaja državljana/građana Republike Hrvatske iz Domovinskoga rata. Ministarstvo je nabavilo nove uređaje, imaju geo-radar i dronove, u Vukovaru su proljetos otvorili ispostavu (druga je otvorena u Splitu) i počeli s radom, ali je proces složen i dugo traje. U mandatu Uprave za zatočene i nestale od travnja 2016. godine intenzivirane su potrage za osobama nestalim u ratu, a ojačana je međudržavna i međunarodna suradnja, suradnja s udrugama koje okupljaju obitelji nestalih osoba, ali se radilo i na unaprjeđenju metodologije rada. No, bez obzira na trud države, kompleksnost problema je velika, a kaos ratnih događanja je toliki da i danas postoje posmrtni ostaci za koje se ne zna kome pripadaju. Ne odgovoraju nijednom DNK uzorku od obitelji koje traže svoje najmilije, a o njihovim identitetima se može samo nagađati. Jesu li u pitanju tzv. vikend ratnici koji su dolazili iz unutrašnjosti Srbije motivirani pljačkom ili su u pitanju državljani nekih trećih zemalja ili nešto sasvim drugo, ne može se utvrditi bez pozitivne identifikacije. Jedno je sigurno: njih nitko ne traži.

 

Djeca nestalih još pate

Sandrin kolega iz Udruge Zvonimir Keser, je iz Zagreba. On je izgubio oca Ivana Kesera koji je poginuo na novogradiškom ratištu i kaže da postoji i drugi aspekt problema. Nisu u pitanju samo ubijeni i nestali, već i njihova djeca. Prema njegovim riječima, skoro sva djeca iz Udruge su imala neke traume koje su najčešće došle do izražaja u pubertetskim godinama.

Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata postala je i mjesto gdje članovi mogu razgovarati bez straha, gdje se razumiju bez puno riječi jer svi nose sličnu traumu. Ima ih iz cijele Hrvatske i prijateljstvo Zvonimira i Sandre nije neobično jer dijele slično iskustvo i često jedno drugom završavaju rečenice kada o tome pričaju.

"Najgore od svega je što se možda svaki dan voziš ili prolaziš pored mjesta gdje su posmrtni ostaci tvojeg roditelja, a da to i ne znaš", kaže Zvonimir koji smatra da se nepravda čini po drugi put samim time što svatko tko ima saznanja o posmrtnim ostacima žrtava može anonimno dojaviti i ništa mu se neće dogoditi niti će itko saznati njegov identitet, no ni to se ne čini. 

"Kažu da će vremenom biti lakše, nije istina. Tati je 5. 9. rođendan a odveden je 30. 9. Ja već znam kakvo će biti raspoloženje u kući“, kaže Sandra, ali ipak, još uvijek se nada. "Ja ću se nadati dok sam živa. Čovjek od te nade živi, to je jedino što te drži. Pravdu ne očekujemo. Odavno smo se pomirili da nisu živi, barem da dobijemo grob, da dobijemo svoj mir."