Smeće, mafija i političari

Antonio Iovine je unutar Camorre bio poznat po nadimku "O'nino", dijete. Pojavom ovaj pedesetogodišnjak izgleda kao oličenje nevinosti i mladosti, ali dojam vara. Praktično nema teškoga kaznenog djela koje on nije počinio, od ubojstva pa sve do zagađenja okoliša u golemim razmjerima.

Njegov popis kaznenih djela toliko je dug, a kazna toliko visoka da će iz zatvora, ako ikad, izaći tek u dubokoj starosti. Možda je i to bio razlog da "propjeva". O'nino sjedi u zatvoru najvišeg rizika još od 2010., ali je ovog svibnja odlučio surađivati s istražiteljima.

Dobar novac sa smećem

Naravno, tu nije samo riječ o njegovoj osobnoj priči o članstvu u Camorri, kriminalnoj organizaciji čija je riječ u Napulju i regiji Kampanije već dugo gotovo zakon. Osim detalja o organizaciji koja djeluje gotovo u čitavom svijetu, istražitelje osobito zanima povezanost organiziranoga kriminala s političarima.

A tu je upravo odličan primjer posao koji je Camorra vodila sa zbrinjavanjem otpada. Još od konca devedesetih su kriminalci shvatili kako se s otpadom može zaraditi golem novac, pogotovo sa zbrinjavanjem posebnog i otrovnog otpada. Naravno da se takav otpad nikad nije zbrinjavao drugačije nego kao "običan" pa su i opasne kemijske tvari masovno završavale na poljima i u jarcima Kampanije.

Tako je i kriza s otpadom u Napulju 2008. bila i pravi dobitak na lutriji za kriminalce. Te zadaće se prihvatio Michaele Zagaria, jedan od "bossova" Camorre s odličnim vezama s lokalnim političarima. Oni su pak željeli što je prije moguće maknuti otpad sa gradskih ulica, a mafijaši su rado bili spremni "pomoći" političarima. Naravno, plaćen je mito odgovornima kako bi se dobila narudžba uklanjanja otpada, a koji je završio tko zna gdje. Mnogo od tog otpada je završilo na zemljištima koja su pripadala Zagariji, njegovoj rodbini ili partnerima, ali koja nikad nisu bili proglašena odlagalištima otpada.

"Njihov" čovjek se brine za posao

Metoda je bila i više nego jednostavna. Kriminalci su osnovali svoju tvrtku koja se javljala na javne natječaje. Ali "njihov" čovjek je bio u samoj komisiji tako da je Zagariji redovito javljao, kolike su ostale ponude i koliko treba tražiti da bi "pobijedio" na javnom natječaju.

Naravno, tu nije bio kraj sprezi političara i kriminalaca jer je od početka svima bilo jasno da mafijaši niti ne pomišljaju otpad zbrinuti na primjeren i pravilan način. Tako je dobar dio tog otpada završavao u velikim plastičnim vrećama koje su ostavljene negdje u divljini i koje su, pod vrelim napuljskim suncem, naravno smrdjele do neba.

To je i građane izvelo na ulice i pritisak javnosti je čak i tadašnju vladu Silvija Berlusconija doveo u nevolje. Obzirom da na jugu Italije nedostaje postrojenja za spaljivanje, neko vrijeme je takav otpad bio prevožen preko čitave Europe u spalionice u Njemačkoj i Nizozemskoj. Ali to je bilo skupo pa je objavljeno "privremeno rješenje iz nužde" gdje se jedno nezakonito odlagalište "privremeno" proglašava zakonitim.

Smeće usred zaštićenog parka prirode

Problem je što je to odlagalište usred prirodnog parka koji se prostire podno vulkana Vezuva. Ukratko, ravno pod prozorom Mini Esposito koja uljudno svakog dana zaželi dobar dan "svom" vulkanu. Ali sada je između vulkana i njezinog prozora i brdo smeća: "Mi ovdje živimo u harmoniji s vulkanom. On je ovdje mnogo duže nego što smo mi ovdje", objašnjava gospođa Esposito. Ona je domaćica i majka dvoje djece i može živjeti s mišlju da živi u podnožju aktivnog vulkana. Ali ne želi živjeti u blizini gomile otpada u kojem su tko zna koji otrovi i koji ugrožavaju život njezine dvoje djece.

Zato je s ostalim ženama osnovala udrugu "Donne Vulcaniche" (Žene vulkana) u kojima je aktivna i Klaudia Eckhoff. Ona je Njemica koju je ljubav dovela u Napulj, ali kad je sredinom osamdesetih s mužem došla živjeti podno Vezuva, tada je čitavo područje izgledalo kao mali raj. I danas se još ponekad šeće s kćerkom kroz park prirode, ali stalno mora misliti koliko otrova uzima njezina obitelj iz tog smeća, kroz podvodne vode i u plodovima rajčice, paprike i tikvica koje uzgaja u vrtu.

Često čuje savjet kako bi joj bilo bolje da odseli dalje od tog brda smeća. Ali za Žene vulkana to nije opcija: "Kamo da odemo? Obitelj mog muža tu živi, njegovi otac i majka su već stari i njih se ne može tek tako preseliti negdje drugdje", objašnjava Klaudia Eckhoff.

Pravi otrov ne smrdi

Naravno da su prosvjednice stekle mnogo neprijatelja među službenicima okruga Boscoreale. Pozvali su policiju kako bi ih udaljili od zasjedanja općina jer one čine sve što mogu kako bi konačno bila zatvorena ova "privremena" deponija. Ali niti medije ne zanima osobito njihova aktivnost. Dok je smeće smrdjelo po ulicama Napulja, to je bilo u svim vijestima. Sada ništa ne smrdi, ali jedva da je ikome jasno da pravi otrov i opasnost itekako prijeti.

Tek povremeno se u medijima pojavljuju alarmantni podaci. U pojedinim područjima Kampanije je proteklih godina naglo porastao broj osoba oboljelih od raka, ali zapravo ne postoje službeni podaci koji bi potvrdili tu sumnju. "Političari znaju kako da spriječe takve podatke", tuži se Mina Esposito. Niti upozorenje organizacije za zaštitu okoliša da smeće ugrožava tamošnju floru i faunu ne uzbuđuje osobito lokalne političare.

Ali što je najgore, to "privremeno" rješenje o odlagalištu otpada koje je bilo moguće otvoriti bez ikakvih provjera i mjera sigurnosti, još uvijek je na snazi. Svima je već odavno bilo jasno da, ako se počnu baviti zbrinjavanjem otpada, da će prije ili kasnije imati posla s Camorrom. Sad je mafijaški šef počeo "pjevati", ali će očito još potrajati dok i lokalnim političarima koji su povezani s organiziranim kriminalom ne pokuca policija na vrata.