"Slučaj Ganić udaljava BiH i Srbiju"

Tageszeitung iz Berlina o slučaju 'Ejup Ganić' piše: 'Ionako imamo stres zbog Karadžića a sada i ovo', zapomaže Belma Zulčić iz sarajevske filijale Društva za ugrožene narode. Ova aktivistkinja za ljudska prava zgrožena je hapšenjem rektora Sarajevske škole za nauku i tehnologiju (Sarajevo School of Sciences and Technology) doktora Ejupa Ganića. I neki međunarodni diplomati su „bez teksta". „Sve se desilo upravo na Dan nezavisnosti BiH i na dan nastavka procesa Radovanu Karadžiću", ukazuje bivši visoki predstavnik Christian Schwarz Schilling, koji već dvije godine predaje 'Međunarodnu politiku' na Ganićevom fakultetu.

Srpska strana optužuje Ganića da je odgovoran za napad na srpske vojnike u Sarajevu, na početku rata. Tada je navodno ubijeno 40 pripadnika JNA. Ganić je u to vrijeme, nakon Izetbegovića i Silajdžića, važio kao treći čovjek političkog vođstva u Sarajevu. Ganić, porijeklom iz Sandžaka, boravio je u Londonu na ceremoniji dodjele diploma studentima. Ispiti u Sarajevu održavaju se po britanskim normama a profesori Univerziteta Buckingham (Buckingham University) ocjenjuju njihovo znanje i završne radove. Time su i diplome ovih studenata međunarodno priznate."

"Haški tribunal je ispitivao optužbe protiv Ganića ali nije podigao optužnicu. Međutim Tužilaštvo BiH u Sarajevu povelo je ipak istragu protiv Ganića, na insistiranje Srbije. Prema bosanskoj verziji, vojnici JNA trebali su se povući iz Sarajeva bez artiljerije i teškog naoružanja. Zauzvrat im je bilo obećano da ih niko neće dirati. Ali, nakon što je postalo jasno da se JNA 3. maja ipak povlači sa teškim naoružanjem, došlo je do sukoba u Sarajevu, gradu čija je opsada počela početkom aprila", piše Tageszeitung iz Berlina.

Ganićev slučaj udaljio Bosnu i Srbiju

Neue Zuercher Zeitung ističe: "Vlada u Beogradu zastupa stav da Srbija, kao nasljednica Jugoslavije, može zatražiti isporučenje Ganića. Za Sarajevo je to provokacija. Srbija je tek u proljeće 2009. izdala međunarodne potjernice u vezi sa događajima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu od 3. maja 1992. Pored Ganića tereti se još 18 bivših predstavnika vlade u Sarajevu. Još tada je ova potjernica izavala otpor u Sarajevu, gdje smatraju da je to kršenje Rimskog sporazuma, potpisanog 1996. Tu se se države, nasljednice bivše Jugoslavije obavezale da će, prije nego što podignu optužnice, najprije tražiti mišljenje Haškog tribunala", zaključuje Neue Zuercher Zeitung.

Cijena potiskivanja

"Karadžićeve tirade i pokušaji da se opravda pred Haškim sudom dio su srpskog nacionalističkog diskursa", piše Neue Zuercher Zeitung i dodaje: "I Karadžić je kao i Milošević zloupotrijebio sudnicu, praveći od nje političku pozornicu. Ne osjeća se krivim, nema ni trunku griže savjesti. Nije počinilac već žrtva. On ne želi da odbrani samo sebe, već malu, nevinu srpsku naciju, čija se nedjela, za razliku od nedjela drugih nacija, nazivaju zločinima. Njegov zadatak je da svijetu koji je u zabludi, pojasni šta se to dešavalo tokom rata u BiH."

"Zastrašujuće je kako se Karadžić predstavio i šta je govorio pred Haškim tribunalom. Za sve su krivi drugi, prije svega Zapad, koji je podržao secesiju Slovenije, Hrvatske i BiH. UN-ov tribunal za njega je antisrpski instrumenat, instrumenat NATO-a a optužnica laž i kleveta. U centru napada stajali su bosanski muslimani, koji su 'odbacivali sve srpske prijedloge i namjeravali osnovati islamsku državu'. Muslimani su Srbe, kako tvrdi Karadžić, stotinama godina ugnjetavali i Srbi nisu imali izlaza, već da se brane. Rat je Karadžić nazvao svetim i pravednim. Zapadne novinare žestoko je napao, optužujući ih da su lagali i bacali ljagu na srpski narod."

Za Karadžića vrijeme kao da je stalo

"Karadžić se pred sudijama branio na isti način, na koji je u predvečerje rata, branio srpsku politiku. Ponašao se kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Upotrebljavao je iste riječi, iste perfidne zamjene teza i preokretanja kao i nekada. Čini se da je zaboravio kako je početkom 1992, razmahujući se štapom pred novinarima, pokazivao na karti na koje teritorije Srbi imaju pretenziju. Pri tome ostalim narodima nije ostalo puno toga. Prijetećim glasom stalno je objašnjavao da Muslimani i Hrvati nemaju šansi da napuste Jugoslaviju i povikivao: 'To će Srbi spriječiti'. Karadžić je prije svega širio mržnju protiv bosansko-slavenskih Muslimana, koje je prezrivo, aludirajući na vladavinu Osmanlija, nazivao Turcima. Zapravo, nimalo ne iznenađuje da Karadžić nije do sada izvukao nikakvu pouku iz 90-tih godina. Puno je gore, što je dosta toga što je Karadžić rekao, naišlo na odobravanje mnogih Srba u domovini i što to nacionalističkom srpskom taboru služi kao opravdanje za zločine."

"Za većinu Srba nema sumnje da su svi počinili zločine, da je u BiH vladao građanski rat, za koji su u istoj mjeri i na isti način odgovorne sve strane. U Srebrenici, ubijeđeni su, nije bilo genocida, sve i ako su to činjenično utvrdili Haški sud i Međunarodni sud pravde. Relativiziranje sopstvenih zločina uz refleksno ukazivanje na nedjela protivničke strane, samo služi odbacivanju odgovornosti. Dragan Čavić, bivši predsjednik RS, je svojevremeno govorio da bez Izetbegovića ne bi bilo ni Karadžića. Predsjednik Srbije Tadić isto ukazuje da su sve strane počinile zločine. Ni dan danas parlament u Srbiji nije donio rezoluciju, kojom osuđuje genocid u Srebrenici. Samo patetično ponavlja da bez hapšenja Mladića, njegova misija nije ispunjena. Ali Mladić je i dalje na slobodi. Uprkos svom napretku, nacionalistički dikurs u Srbiji i dalje je raširen. To je cijena odbijanja srpskih i srbijanskih političara da se suoče sa istinom o ratnim zločinima. Ali, impuls za konfrontaciju sa prošlošću, može doći samo od njih."

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Azer Slanjankić