Sloboda i demokracija – nije to za Rusiju?

Zašto stotine tisuća Rusa pristaju da ih se šalje kao topovsko meso u jedan zločinački, napadački rat? Zašto svoju sudbinu prepuštaju jednom ratnom huškaču? Zašto se ne bune? U inozemstvu većina ljudi ne može naći odgovore na ta pitanja. Izgleda da Rusi pristaju da s njima radi što god tko hoće. Stereotipi o navodnom nacionalnom karakteru dobivaju potvrdu: Rusi su strpljivi, slušaju uvijek onog cara koji je u Kremlju, boje se slobode, kako je već pisao Fjodor Dostojevski.

Točno je da je trenutno opasno pobuniti se. Tko se u Rusiji angažira za mir prijete mu zatvor i mučenje. Ali, s tim posljedicama moraju računati i demonstranti u Iranu. Pa ipak tamo već tri tjedna ljudi masovno izlaze na ulice i prosvjeduju protiv brutalnog režima mulaha.

Deseci njih su zbog toga već izgubili život. Ali, tko uspije pobjeći iranskoj policiji, taj se očito ne da zastrašiti nego i dalje prosvjeduje. A koljači u Teheranu i drugim gradovima nisu manje nasilni nego trupe Omon u Moskvi.

Lukašenko pada bez Putinove zaštite

S divljenjem svijet prati hrabre prosvjede Iranaca. Isto onako kako su se milijuni ljudi prije dvije godine divili hrabrosti Bjelorusa, kad su se pobunili protiv Lukašenkove izborne prijevare. Ili demonstracijama Ukrajinaca koji su se već u više navrata borili za demokraciju. U Ukrajini narod pobjeđuje; u Bjelorusiji ne – još ne. Ali, Bjelorusi će Lukašenka izvesti pred sud kad ga Putin više ne bude mogao štititi.

Tvrdnja da Rusi nisu sposobni za demokraciju je besmislica. Mnogi se pozivaju na ispitivanja javnog mnijenja. Prema njima, otprilike svaki treći Rus smatra da je „zapadna demokracija neprikladna za Rusiju". Ako tako misle, to su uglavnom stariji ljudi. Oni nikad nisu proveli duže vrijeme na Zapadu. Mlađa generacija je ipak otvorenija svijetu kao i njihovi vršnjaci u Parizu ili Londonu. Oni žele slobodu, stvarnu (a ne dirigiranu) demokraciju, blagostanje i mogućnost putovanja. 

Besmislica je također da – kako to tvrde čelnici pravoslavne crkve – demokracija navodno potkopava moral. Točno je upravo ono suprotno. Samo sudovi koji su neovisni o državi stvorit će prava za sve – bez obzira na to koliko su dobre ili loše njihove osobne veze s političarima.

U današnjoj Rusiji, međutim, na suđenjima protiv demonstranata Kremlj određuje kakva mora biti presuda. Suci u Rusiji su produžene ruke moći. U stabilnim demokracijama korupcija i nepotizam nemaju šanse.

Trauma 1990-ih godina

Kao još jedan razlog zašto su brojni stariji Rusi sumnjičavi prema demokraciji navode se 1990-e godine. Ono što su Rusi tada morali propatiti nije imalo nikakve veze s demokracijom. Stare sovjetske elite, bivši partijski funkcionari i suradnici tajnih službi, su se bezobzirno obogatili nakon 1991. na štetu općih interesa, i brdima novca su kontrolirali politiku.

No to su propatili i Ukrajinci ili Gruzijci 1990-ih godina. U Kijevu su oligarsi isto tako imali velik utjecaj. Ali, Ukrajincima je uspjelo vlade birati i smjenjivati. Njihov životni standard je polako rastao. Ta zemlja se polako razvijala u model za Rusiju i zato je postala opasna Putinu. Odjednom je postalo jasno da su demokracija i sloboda moguće i kod istočnih Slavena.

Ukrajinci će se i dalje boriti za svoju zemlju. Oni ne žele živjeti u državi kojom se upravlja autoritarno. Ogromne žrtve koje taj narod podnosi zbližavaju ljude. Obrambeni rat protiv Rusije obilježavat će generacije. Ako i građani Rusije žele život dostojan čovjeka, u slobodi i blagostanju, i oni će se morati boriti. Kao i drugi narodi.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu