Slika koja boli

„Postoje slike koje prožimaju do srži“, piše Maerkische Oderzeitung. „Ne samo zbog toga jer pokazuju dešavanja ili šalju informacije koje bi bile nove, već zbog toga jer daju lice ljudima koji trpe rat, nevolje ili mučenja. Obrnuto bi se moglo reći da se ono za šta nema slika, nije ni dogodilo. U najmanju ruku u našoj percepciji, koja je kako subjektivna tako i nepravedna, kako suosjećajna, tako i cinična. Sada svijetom kruži fotografija jednog djeteta čiji je leš pronađen na turskoj plaži. Ovo dijete nije prvo koje je umrlo tokom izbjegličke drame. I neće biti ni posljednje. Ipak slika ovog djeteta potresa više nego druge“, smatra Maerkische Oderzeitung.

Badische Zeitung piše: „Mali Aylan u njegovoj crvenoj majici i kratkim plavim hlačama bi mogao biti dječak iz susjedstva. Ili vlastiti sin, brat, unuk. On nije smio živjeti. Nakon posmatranja ove slike više ne možete pronaći mir.“

„Za nas ova fotografija spada u one koje nam svojom brutalno-emocionalnom snagom pokazuju opseg dešavanja. Godinama izvještavamo i pokušavamo našim riječima izraziti smrtne posljedice politike prema izbjeglicama. Ova fotografija sve to prikazuje do te mjere da nas fizički boli“, piše Mittelbayerische Zeitung.

List Die Welt se u dva komentara (za i protiv) bavi pitanjem da li je trebalo objaviti fotografiju mrtvog dječaka. U prvom, u kojem autor smatra da je objavljivanje fotografije ispravno, se navodi: „Ova smrt nas se tiče. Zbog toga je prikladno prikazati javnosti fotografiju utopljenog dječaka na plaži u Bodrumu – i tražiti (njeno objavljivanje – op. red.) Hiljade su se već utopile u Sredozemlju, oni su dio stravične realnosti u kojoj se nalazimo i s kojom se moramo suočiti jer sudjelujemo u njoj. Mi Europljani sudjelujemo u tome jer unatoč svom bogatstvu ne uspijevamo onima koji bježe od strašnog građanskog rata obezbijediti siguran pristup mjestima gdje će biti zaštićeni i pružiti im pomoć.“

U drugom komentaru, čiji se autor protivi objavljivanju fotografije, između ostalog stoji: „Govori se da je fotografija bitna jer simbolizira nevolju izbjeglica i može prodrmati one koji donose odluke u Europi. Ali time se od mrtvog dječaka pravi stvar. Utopljeni dječak postaje sredstvo za ostvarenje cilja. I upravo to se, kaže Immanuel Kant, ne smije praviti od ljudi. Ni od mrtvih ljudi.“

Treba li Mađarska čuvati njemačku savjest?

„Jedno mađarskom premijeru Viktoru Orbanu ne mogu osporiti ni njegovi najoštriji kritičari: On otkriva slabe tačke europske i njemačke politike prema izbjeglicama. To je tako bez obzira na to što i njegova vlastita politika ima svoju proturječnosti i što je njegova samovolja jedan dio problema EU, a ne rješenje. Mađarska želi ogradom i bodljikavom žicom napraviti svoju granicu prema Srbiji nepropusnom i kanalizirati useljavanje preko graničnih prelaza. To se u Berlinu, Briselu, Parizu i Beču kritizira. Šta radi Mađarska? Ona malo po malo otvara granice. I to se kritizira. Šta radi Mađarska? Ona zadržava izbjeglice i tjera ih u sabirni centar. I to se onda vrlo oštro kritizira.

Proturječnost je očita. Morali bi se već odlučiti zbog čega kritiziraju Budimpeštu; zbog zatvaranja ili zbog otvaranja (granica – op. red.), zbog zadržavanja ili zbog propuštanja. To bi se moglo reći i na ovaj način: Berlin ne želi izbjeglice iz Sirije vratiti u Mađarsku ili druge zemlje na način koji to propisuju pravila iz Dublina. Time se migrantima šalje signal da su svi dobrodošli. No istodobno Njemačka od Mađarske traži da se pridržava pravila iz Dublina. Treba li dakle Mađarska vaditi kestenje iz vatre da bi njemačka imala mirnu savjest“, pita se autor komentara u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

Orban nije problem

Izjave i postupke mađarskog premijera Orbana komentira i list Die Zeit u komentaru pod naslovom: Orban nije problem. "Viktor Orban je nemilosrdni populist. To je poznato" piše Zeit i nastavlja:

„Orbanova tamna Mađarska je u perfektnoj suprotnosti sa svijetlom Njemačkom i njenom porukom „Refugees welcome“. Tamo zli Mađari, ovdje dobri Nijemci. Ipak stvar nije tako jednostavna. Orban se žestoko kritizira zbog toga jer je naložio da se izgradi žičana ograda na granici – i to iz dobrih razloga. Ali gdje je bilo negodovanje kada je Bugarska gradila žičanu ogradu? I nije li Španjolska u svojoj sjevernoafričkoj enklavi Ceuta još prije nekoliko godina podigla žicu i godinu za godinom je nadograđivala? Nije li Europa u Sredozemlju podigla nevidljivi zid? Nije li se to dogodilo sa izričitim odobravanjem svih europskih vlada? Ne. Orban nije iznimka.

Ono što je posebno kod njega je njegov bezobzirni populizam, njegova volja da i nevolje izbjeglica instrumentalizira za vlastite ciljeve. Zaboravi li se na kratko Orbanova podlost vrlo brzo se može prepoznati da Mađarska ima problem, kao i Italija i Španjolska. U ovim zemljama se nalazi južna granica šengenskog prostora. I zbog toga je tamo pritisak migranata tako veliki. Mađarska je samo sada posljednja zemlja koja to počinje osjećati. Sve italijanske vlade od konca devedesetih su se s pravom glasno žalile na to da ih je EU prepustila same sebi i da nisu dobile dovoljno podrške. Zbog toga se sada žali i Orban. Jednostavno je previše udobno svaliti sve na njega. I to ne pomaže. Mađarska je preopterećena jer ne postoji zajednička politika prema azilantima na nivou EU. Orbanov populizam zaoštrava situaciju, ali on nije uzrok problema,“ ocjenjuje Die Zeit i zaključuje sljedeće: „Istina je: EU je temu migracija potpuno potcijenila. Brisel, Berlin, Pariz – tutti quanti.“