Skupe ali i nedostatne mjere za spas hrvatskih škverova

U iščekivanju raspleta krize u pulskom brodogradilištu Uljanik pod monitoringom Europske komisije, dojam je kako situacija nikad nije bila složenija i zahtjevnija. I pitanje je koliko je uopće popravljiva u širem kontekstu hrvatske brodogradnje. Uljanik je bio prvi privatizirani škver u RH, te je godinama istican kao uzor za ostale, po svojim poslovnim rezultatima i razvojnoj viziji. Zatim je najednom dospio u probleme, kombinacijom sve nepovoljnijih tržišnih prilika i loših poteza prethodne i aktualne uprave. Do danas je uspio za sobom povući i sestrinsko brodogradilište 3. Maj u Rijeci, a uvjerljivo rješenje za spas se ne nazire.

Štoviše, kad je u tu priču proljetos ušao potencijalni novi strateški partner, globalni tajkun Danko Končar, dubioze su se ubrzo počele množiti. Prema posljednjim vijestima, sektorski ministri morali su se tokom pregovora s njim, i usklađivanjem programa restrukturiranja s EK-om, pozabaviti i javno razotkrivenim Končarovim apetitima za gradnjom stambenih i poslovnih ili turističkih nekretnina na zemljištu Uljanika. Tome dodajmo i neizbježno, po svemu sudeći, obavezivanje države kroz preuzimanje 60 posto postojećih kreditnih jamstava za Uljanik, odnosno plaćanje 350 milijuna eura duga – odmah.

Sindikati se osjećaju izigranima

Takav aranžman nameće i pitanje: zašto je država prodala svoje škverove – najrazvijeniju industrijsku granu Hrvatske – ako će i dalje snositi ogroman dio njihova troška? S druge strane, od sredine ovog desetljeća postaje jasno i većem dijelu EU-a da se bez reguliranja ta djelatnost u Europi dugoročno ne može održati. Ne kao relevantan subjekt na svjetskom brodograđevnom tržištu, gdje države cijene tu industriju – s inače niskim profitnim stupama – zbog njezina mobilizacijskog značaja po ostale grane. No to su već strateške nedoumice, dok Hrvatsku u najskorijem razdoblju čeka akutna intervencija u Puli. Iz vlade pritom izjavljuju jedno, Danko Končar priča nešto drugo, a Uljanikova uprava treće, pa smo se za ovu priliku obratili sindikatima kao četvrtoj i najmanje medijski zastupljenoj strani u procesu.

Boris Cerovac, predsjednik Jadranskog sindikata u pulskom brodogradilištu, kazao nam je tim povodom da je već ranije i sam prisustvovao razgovoru s Končarom, i da je potonji kao mogući strateški partner zvučao uvjerljivo: „Naravno, čuli smo bili da tamo gdje dolazi njegovo poduzeće Kermas, dolaze i problemi. No tad je djelovao kao najozbiljniji kandidat, a stanogradnja ili nešto slično nije bilo spomenuto niti jednom riječju. Jako smo se neugodno iznenadili kad je to naknadno isplivalo, pa smatram da smo naprosto izigrani. Jer, svima je jasno da nitko ne bi planirao stanove s pogledom na škver."  

Drastično smanjenje opsega temeljne djelatnosti

Procjenjuje se da bi isti ulagač na dijelu prostora sagradio i marinu, a brodogradnju sveo na Uljanikov otok, što znači drastično smanjenje opsega temeljne djelatnosti. Ipak, sam Končar ogradio se u medijima od takvih nakana, tvrdeći da je prijedlog za nekretninsko-poslovnu prenamjenu dijela prostora istaknula sama uprava brodogradilišta. Naš sugovornik dodaje kako je uprava obavijestila sindikaliste upravo suprotno. „Točnije, kažu da Končar govori jedno nama, a drugo njima i vladi. Ali sad smo tu gdje jesmo – ne možemo bez okončanja restrukturiranja, pri čemu se smatra da nema alternative za Končara. Druga je stvar što ja smatram da on nije dobar za nas. Kad vas netko tako izigra, više mu ne možete vjerovati", rekao je Cerovac za DW.

„Dao nam je na početku i svoju vizit-kartu da se čujemo kad god nam treba", nastavlja on, „no već neko vrijeme ne javljaju se ni on niti njegov sin." Nadalje, ovaj sindikalist drži kako generalno brodogradnja nigdje u svijetu ne može opstati bez određene pomoći države. To je po njegovu mišljenju od izuzetne koristi po nacionalne ekonomije, kroz veliki broj radnih mjesta u škverovima i kooperaciji, te kroz uključivanje raznih drugih industrija i male privrede. Brodovi su najčešće izvozni proizvod, a svaka nova isporuka osjetno utječe na BDP. Ali, jasno je da država ne može istodobno brodogradnji okretati leđa i povremeno je ispomagati „vatrogasnim" mjerama. 

Vlast nema sluha za struku

S tim se složio i Roko Markovina, bivši dekan Fakulteta elektotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, kojeg smo također zapitali mišljenje: „Prošlo je doba kad se o tom ovdje pitalo struku. Nijedna vlast u zadnjih četvrt stoljeća nije imala pravog sluha za brodogradnju. Tad smo još imali i bolje pozicije, imali smo svjetske stručnjake i proizvode, fakultete i Brodarski institut. Danas nema većine tih vrijednosti, što naše brodograditelje upućuje na inozemstvo. Sve skupa, to je još jedna tužna priča o jednoj velikoj propasti. I volio bih da ova državna pomoć Uljaniku uspije, no bojim se da neće."

Markovina navodi kako je uoči ulaska Hrvatske u EU na jednoj tribini u Splitu zapitao Paula Vandorena, šefa delegacije EK-a u RH, zašto hrvatskoj brodogradnji propisuju znatno manji opseg proizvodnje ubuduće. „Odgovorio mi je da je tako stvari postavila hrvatska vlada. Mi o tome nismo znali ništa, sve su preuzeli nekakvi nekompetentni državni tajnici, pa danas tako više nemamo uvid niti u knjige narudžbi škvera. Teško je danas ljudima uopće predočiti kakav je to pad, a imali smo nekoć i vrhunski strukovni časopis Brodogradnja, čuven u svijetu, koji je sad marginaliziran. S ovako isključenom strukom ne možete više imati ništa", ogorčeno je zaključio Roko Markovina.