Skrivanje iza odabranih građana
15. februar 2019
Odbijanje dijaloga sa opozicijom traje praktično od dolaska Srpske napredne stranke na vlast, ali svoj zamah dobija tek nakon građanskih protesta i opozicionog bojkota rada parlamenta. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i čelnici SNS sada već gotovo svakodnevno ponavljaju kako razgovor sa opozicijom ne dolazi u obzir.
A tema za razgovor ima napretek i one su zapravo glavna okosnica građanskih protesta: medijske slobode, očajni izborni uslovi i neregularan izborni proces, korupcija, uništavanje institucija, Kosovo, fizički i verbalni napadi na političke protivnike...
Vlast pri tom ponavlja da će razgovarati sa građanima, ali da nemaju namjeru da razgovaraju sa liderima opozicije. Kako se taj dijalog nikada ne bi dogodio, vlast u trenucima kada je pritisnuta pribjegava oprobanom rješenju: vanrednim izborima. Takva dilema očito postoji i ovog puta, i vlast će svakako uraditi sve da izbjegne rješavanje otvorenih problema na koje ukazuje opozicija, i da umjesto toga obnovi svoj mandat na još jednim neregularnim izborima.
Kompetitivni autoritarizam
Kako se, dakle, zove taj politički sistem u kome se opozicija ignoriše, satanizuje ili prebija? Dušan Spasojević, sa Fakulteta političkih nauka, za DW kaže da je teško pronaći definiciju za Srbiju, ali da se nekako ipak došlo do termina „kompetitivni autoritarizam". On podrazumijeva, dodaje Spasojević, „da postoji neka vrsta demokratskih izbora na kojima se dobija vlast koja se ne vrši na demokratski način".
Tu vrstu izjava o opoziciji srećemo i kod nekih drugih populističkih aktera u Evropi, nastavlja profesor FPN. „Takve slučajeve srećemo, recimo, u Mađarskoj i Poljskoj, pa čak i u Francuskoj, gdje se takođe odbija komunikacija sa opozicijom i prave se neki kanali navodno direktne komunikacije sa narodom. Tako se izbjegavaju institucije liberalne demokratije, prije svega parlament. U Srbiji sve to imamo u jednom radikalnom obliku", napominje Spasojević.
Razgovor sa svojim građanima
Skrivanje iza građana otkriva poraznu činjenicu da su za naprednjački režim važni samo odabrani građani ili tačnije – birači Srpske napredne stranke. Svjesno se, dakle, obraćate samo svojim biračima, i zanemarujete činjenicu da i opozicione stranke predstavljaju neke građane.
Novinar Đorđe Vlajić primjećuje da „Vučić tokom trenutne turneje po Srbiji razgovara sa građanima, ali sa svojim građanima. Građani koji idu na proteste ga ne zanimaju, nije im ni poslao poruku da su dobrodošli, i ne želi da čuje šta oni od njega traže i imaju da kažu".
Najveća šteta koja se pravi zbog ovog odbijanja dijaloga sa opozicijom jeste nastavak društvenih podjela, dodaje Vlajić. „Podjela na one koji su za i protiv vlasti već postoji, i problem se sada samo produbljuje. Mi sada imamo situaciju da se vlast prema opoziciji ne ponaša kao prema političkom protivniku nego kao prema neprijateljima koje bi trebalo istrijebiti. Čini mi se da bi situaciju iz parlamenta – gdje nema opozicije pa sad 'mogu mirno da rade' – željeli da prenesu na čitavo društvo", upozorava Vlajić.
Odbačeni konsenzus
Kada se govori o raznim problemima koji tište Srbiju, pitanje Kosova je svakako u samom vrhu. Približavanje neke vrste rješenja za Kosovo samo je pojačalo one glasove koji upozoravaju da se tako ozbiljan problem mora rješavati veoma širokim društvenim konsenzusom. A to bio značilo i neminovne konsultacije sa opozicijom.
Dušan Spasojević odmah ističe da „čitav proces pregovora oko Kosova uopšte nije transparentan. Mislim da SNS ne računa na to da će taj sporazum opozicija podržati već da dio opozicije, koji smo zvali proevropskom opozicijom, taj sporazum neće rušiti".
Đorđe Vlajić je uvjeren da vlasti uopšte ne mare za bilo kakav konsenzus oko tog pitanja, i da se na zamaraju takvim trivijalnostima kakva je društveni konsenzus. „Vlast neće tražiti nikakav konsenzus oko Kosova sa opozicijom. Oni su dobru volju iscrpli sa onim unutrašnjim dijalogom, koji nije donio nikakve rezultate vrijedne pažnje. Imam utisak da će čitava odgovornost da se prebaci na narod raspisivanjem referenduma".
„Dodatni problem je što ni Vučičevi simpatizeri nisu baš monolitni oko tog pitanja, i to je jedan vrlo klizav teren koji bi bitno mogao da utiče ne samo na karijeru samog Vučića nego i na karijeru Srpske napredne stranke i svih njenih trabanata", kaže Vlajić.
Dehumanizacija opozicije
Odbijanje dijaloga sa opozicijom ne znači samo pokušaj delegitimizacije opozicije, nego i njene dehumanizacije. Epiteti kojima vlast časti lidere opozicije već odavno su katalog prljavih uvreda, a politička borba u Srbiji postala je eufemizam za borbu do istrebljenja opozicije, što su već primijetili i naši sagovornici.
„To je dio te populističke retorike u kojoj se opozicija opisuje kao korumpirana i kao strano tijelo koje ne radi u interesu naroda. Na taj način se otvara prostor za sve te različite vrste napada na opoziciju", kaže Dušan Spasojević.
Primitivna propaganda
Pokušavajući da obrazloži zašto opozicija nije dostojna razgovora sa njim, predsjednik Srbije i SNS Aleksandar Vučić naveo je da je opozicija lopovska i kriminalna, ali da nisu krivično odgovarali, jer je opozicija postavila naopako pravosuđe, da je kriva za urušavanje teritorijalnog integriteta zemlje zbog Kosova, i da je kriva za odlazak Crne Gore.
Đorđe Vlajić te „argumente" vidi samo kao dio primitivne političke propagande. „Svakodnevno se valjaju laži kojima se zatrpava javni prostor, sluđuju se birači, utiče se na svoje birače, jer su sa druge strane lopovi, izdajnici i ne znam šta već. Maše se tim etiketama nikad gore, i stvara se jedan ambijent koji bi mogao da završi nekom vrstom unutrašnjeg sukoba u Srbiji", upozorava Vlajić.
Vlast prosto pokušava da na grbaču opozicije stavi sve stvari kojima su građani nezadovoljni, dodaje Dušan Spasojević. „Postoji neka periferna veza opozicije sa pomenutim, ali za većinu toga su krivi baš Naprednjaci dok su bili Radikali. Tu taktiku smo već viđali, ali sada je samo pojačana pod pritiskom građanskih protesta i kakvog takvog ukrupnjavanja opozicije, što Naprednjake čini nervoznijim nego obično", zaključuje Spasojević.