"Skloni Tita!"

Povod za analizu Frankfurter Allgemeine Zeitunga je odnos nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prema bivšem jugoslavenskom šefu partije i države Josipu Brozu Titu. Autor podsjeća da je hrvatska predsjednica uklonila Titovo poprsje iz svoga ureda jer odbacuje identifikaciju "komunističkog diktatora s hrvatskim antifašizmom", navodeći da je na to oštro reagirala hrvatska ljevica, primjerice bivši predsjednik Josipović i predsjednik hrvatske vlade Milanović.

Autor članka Karl-Peter Schwarz podsjeća da je hrvatska predsjednica posjetila područje bivšega "hrvatskoga koncentracijskog logora Jasenovca" u kojem su ubijene "hiljade Jevreja i Srba", da se pod njenim pokroviteljstvom održava službena proslava završetka Drugog svjetskog rata, ali i da će 16. maja otići u Bleiburg "gdje će se podsjetiti na Hrvate koje su britanske okupacijske vlasti izručile jugoslavenskim partizanima radi likvidacije". "Vrijeme je, smatra predsjednica, da se prekine s političkom instrumentalizacijom prošlosti", prenosi F.A.Z.

Klanjanje masovnom ubojici

U tekstu se dalje podsjeća na Titov pogreb, "najveći pogreb koji je svijet ikad doživio", na kojem su se našli i Margaret Thatcher i Helmut Schmidt, kao i Erich Honecker, Kim Il Sung i Sadam Husein. "Istok, Zapad i Jug su se klanjali pred grobom jednog od najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća", navode ove novine te podsjećaju da je "mit o Titu" nadživio "kraj Hladnog rata i krvavi raspad Jugoslavije".

"Dugo se previđala veza između Titovog socijalizma i borbi za raspodjelu između centara moći pojedinih republika, koje su prerasle u nacionalne sukobe kad je prestao dotok novca iz inozemstva. Eksperiment 'radničkog samoupravljanja' u kojem su preduzeća stalno poslovala s gubitkom, preživljavao je samo zahvaljujući zapadnim kreditima i isporukama sirovina iz Istočnog bloka. Titovi nasljednici su se našli pred brdom dugova, koji su između 1971. i 1983. narasli s četiri na više od 20 milijardi dolara."

Dalje se navodi da se u Jugoslaviji dobro živjelo i zahvaljujući tim dugovima. "Istina, Titove ubojice su progonile njegove protivnike po cijeloj Europi. Ali, tko se nije bunio protiv režima, ostavljen je manje-više na miru. U tom zlatnom kavezu su odrasle elite, koje su danas na vlasti u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije", napominje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Opravdavanje zločina

Autor podsjeća da je "diktator koji potječe iz sela Kumrovca osobito popularan u svojoj hrvatskoj domovini", da su se "velikosrpski nacionalisti u konstrukciji svoje slike povijesti mogli pozvati na Dražu Mihailovića, velikog Titovog protivnika u jugoslavenskom pokolju naroda", ali da se Hrvatima nude dvije podjednako neprivlačne tradicije: "ona fašističke i ustaške države, koja je bila u savezništvu s Hitlerom i koja je uništila desetke tisuća Židova i Srba, i ona Titovih partizana koji su likvidirali desetke tisuća stvarnih ili potencijalnih antikomunista". Autor podsjeća da "politička kultura" Hrvatske do danas ljevicu identificira s komunistima, a desnicu s ustašama te da je slično i u Sloveniji.

Podsjeća na slovenskog ekonomistu Ljubu Sirca koji se 1941. priključio otporu protiv fašizma, ali je 1947. ipak osuđen na smrt kao "britanski špijun". Kazna nije izvršena. Zato je proveo sedam godina u zatvoru u samici, a nakon što je pušten, pobjegao je u inozemstvo i nedavno proslavio 95. rođendan. O odnosu prema partizanskim zločinima iz Drugog svjetskog rata i nakon njega Sirc kaže da se kao Slovenac "ne srami onoga što se tada dogodilo nego se srami 'što još uvijek ima tako puno onih koji to i danas smatraju ispravnim'", citira Frankfurter Allgemeine Zeitung.

U Titovom bunkeru

"Sa TAZ-om u Titovom bunkeru" naslov je članka koji je objavio list Tageszeitung iz Berlina. Osvrćući se ne treće Bienale savremene umjetnosti Bosne i Hercegovine u Konjicu, koje je otvoreno 24. aprila, TAZ donosi zanimljive detalje o hladnoratovskoj podjeli, ulozi Jugoslavije koje je bila nesvrstana i Titovom bunkeru, u kojem se održava izložba. Osnovna ideja Bienala je prerada hladnoratovske prošlosti, gdje su dva bloka u tzv. "ravnoteži užasa" svakog momenta mogla da unište život na planeti Zemlji. TAZ piše: "Titova Jugoslavija je za oba bloka bila nepouzdan partner. Prije svega je Sovjetski Savez sa Staljinom na čelu težnju Jugoslavije sa nacionalnim suverenitetom (bez miješanja sa strane) posmatrao sa velikom skepsom. 1956 je jugoslovenska vlada dobila američki kredit u visini od 4,6 milijardi eura, kako bi između ostalog na neprohodnom, brdovitom području Bjelašnice u blizini Konjica, na pola puta između Sarajeva i Mostara, u strogoj tajnosti izgradila atomski bunker za vladu i Generalštab. Objekat se zvao D-0. D je bila oznaka za nacionalnu sigurnost a nula za najveći stepen tajnosti. Radovi na izgradnji bunkera trajali su od 1953. do 1979. Na površini od 6.500 kvadratnih metara, 280 metara duboko u brdu je pored jugoslovenske vlade, Tita, njegove žene i Generalštaba okruglo 350 ljudi trebalo da se, u slučaju nuklearnog rata, brine za odbranu zemlje i nastavak rada vlade u periodu od najmanje šest mjeseci."

"Na poziv inicijatora Bienala, Ede i Sandre Hozić, bračni par iz Stuttgarta Sylvia Winkler i Stephan Köperl je za treće Bienale BiH napravio instalaciju koja dokumentira dugi i kontinuirani rad građanskih inicijativa i organizacija tokom hladnog rata, koji je doveo do društvenih promjena. "Upravo njemačke novine Tageszeitung pokazuju strujanja koja su u to vrijeme postojala u Zapadnoj Njemačkoj", kaže za isti list umjetnica Sylvia Winkler i pojašnjava da im je jedan poznanik, koji je sakupljao TAZ, dao na raspolaganje svoj arhiv sa novinama, koji su oni iskoristili kako bi napravili svoju instalaciju u Konjicu. Tako je ovaj par umjetnika izdanja novina TAZ složio simbolično kao "blok" i u svojoj instalaciji pokazao dugačku borbu civilnog društva, vođenu za promjene", piše berlinski list Tageszeitung.

Biografija o Danilu Kišu

U članku pod nazivom "Pješčani satovi Panonije" list Sueddeutsche Zeitung piše o knjizi o Danilu Kišu, koju je napisao istoričar iz Oxforda Mark Thompson. Danilo Kiš je sa svojim prvim romanom Mansarda i trilogijom "Bašta, pepeo", Rani jadi" i "Pješčanik" sedamdesetih godina mogao dobiti Nobelovu nagradu za literaturu. Sueddeutsche Zeitung piše da je u centru sva tri romana otac, čiju sudbinu pisac svaki put drugačije zaokružuje. "Eduard Kohn je odrastao u Mađarskoj, svoje ime najprije mađarizirao a potom, s obzirom na život u srpsko-mađarskom graničnom području slavizirao u Kiš. U romanima svoga sina Danila on se pojavljuje poput mitosa. Otac Eduard je bio mađarski Jevrej, koji se nikada nije osjećao Jevrejom, koji je govorio nekoliko jezika i koji je odgojen habzburški. Otac je u sebi objedinjavao njemačke, mađarske i srpske običaje. Ubijen je u Aušvicu. Doima se poput nestale ključne figure 20. stoljeća". List dodaje da je njegov sin Danilo, kojem je nacionalizam bio potpuno stran, to uzeo kao podlogu za prozu, u kojoj se na tajanstven način smjenjuju realnost, vizija i fikcija a biograf Mark Thompson je pronašao način da tačno osvijetli istorijsku osnovu i literarni izraz, koji iz toga proizilazi.

Kišovoj definiciji samog sebe kao "etnografskog rariteta" (otac - mađarski Jevrej, majka, Crnogorka pravoslavne vjere) engleski naučnik i biograf Mark Thompson je u svojoj knjizi posvetio studiju koja na poseban način rasvjetljava ovu temu. Thompson prikazuje i skandal, kojem je Kiš bio izložen nakon objavljivanja romana "Grobnica za Borisa Davidovića. "Citati iz nepostojećih djela i miješanje istinskih i fiktivnih dokumenata su u fragilnom (krhkom) sistemu Jugoslavije djelovali kao provokacija. Na klevetničku kampanju, propraćenu optužbama da je pisao plagijate, Kiš je odgovorio izdavanjem knjige "Čas anatomije" i preseljenjem u Francusku", piše Sueddeutsche Zeitung.