Sjećanje na „nezaboravno“ Praško proljeće

5. januara 1968. godine je Aleksandar Dubček izabran za prvog sekretar čehoslovačke komunističke partije. Njegovim izborom je počeo dramatičan oslobađajući proces u totalitarnoj državi.

Iako su ruske trupe ugušile Praško proljeće, ono je mnogim Česima i Slovacima dvije decenije nakon prisilnog uvođenja komunizma dalo osjećaj da je bila moguća bolja budućnost.

„Nakon Dubcekovog izbora se moglo zaista osjetiti da su puhali svježi vjetrovi", kaže Marta Kubisova. Ona je u januaru 1968. godine bila članica grupe „Zlatna djeca" najveće pop zvijezda u zemlji koja je postala simbol Praškog proljeća.  "Bilo je to nezaboravno i prelijepo vrijeme. Ljudi su mogli slobodno disati i imali su osjećaj da se nakon 20 godina napokon događa nešto dobro", kaže Kubisova.

Socijalizam sa ljudskim licem

„Dubčekov uspon nije bio jedini događaj koji je otvorio put za Praško proljeće", kaže istoričar Petr Blazek. To je počelo 1956. godine kada je sovjetski premijer Nikita Hruščov osudio svog predhodnika Jozefa Staljina. Nakon toga je u ranim 60-im godinama uslijedilo oslobađanje političkih zatvorenika u Čehoslovačkoj, došlo je do okupljanja pisaca 1967. godine a ekstremno loša privreda je vapila za reformama.

Dubček, koji je dio djetinjstvo proveo u Sovjetskom savezu, zamijenio je tvrdolinijaša Antonina Novotnija na vodećem mjestu i kontrast je bio vrijedan pažnje. „Dubček je imao dosta otvoreniji pristup i u javnosti je bio poznat kao nasmijani političar", kaže Blazek.

Dubček je svojim reformskim planovima dao nezaboravno ime, koje je postalo poznato u cijelom svijetu: „Socijalizam sa ljudskim licem". Marta Kubisova kao i mnogi u Čehoslovačkoj su bili Dubčekovi pomagači. Bez obzira na to je bila skeptična kada se radilo o njenim planovima. "Socijalizam sa ljudskim licem" zvuči dobro, kaže Kubisova i dodaje: „Ali u to vrijeme sam već imala iskustvo sa komunizmom i zbog toga nisam puno razmišljala šta bi to moglo značiti".

Istoričar Jan Adamec kaže da je slogan „zaista dobar primjer za politički marketing". Taj slogan se mogao interpretirati na razne načine: kao komunistička diktatura sa „ljudskim odrazom" pa čak i kao liberalna demokratija sa socijalističkim elementima.

Kraj cenzure

„Kod istoričara je još uvijek sporno da li je Dubček zaista vodio Praško proljeće ili su ga u sve samo uvukli događaji oko Praškog proljeća", kaže Adamec. „Dubčekovi ciljevi i ciljevi drugih političara u reformskom krilu čehoslovačkih komunista ustvari nisu bili veoma ambiciozni", kaže Adamec.

„Oni su željeli novo, progresivno vodstvo, ali ne bih rekao da su sanjali o stvarima koje su se dogodile 1968. godine. Što su se više zalagali za reforme, sve su se više pretvarali u obične promatrače onoga što je uslijedilo", kaže Adamec.

Najradikalnija promjena koju je Dubček uveo je ukidanje jednog od stubova komunističkog režima: cenzure. Ovaj korak koji je napravljen u aprilu 1968. godine kasnije je imao odlučujuću ulogu u Dubčekovom padu.

„Ako ljudima u bivšem cenzurisanom društvu dozvolite slobodu mišljenja onda ćete i sami biti stalno kritikovani. Dubčeka su jedni kritikovali što je previše radikalan, a drugi da nije dovoljno radikalan".

Praška vlada nikada nije planirala odustati od vodeće uloge Komunističke partije. Međutim, iz mjeseca u mjesec su u Moskvi i drugim dijelovima Sovjetskog saveza posmatrali kako zahtjevi građana za promjenama postaju sve glasniji. Čehoslovački apartčici su također bili zabrinuti.

21. augusta 1968. godine su trupe Varšavskog pakta pod vodstvom Sovjetskog saveza umarširale u Čehoslovačku i ugušile Praško proljeće. Tako je počeka sovjetska okupacija koja je trajala dvije decenije.

Sovjetski tenkovi u zemlji

Istoričar Blazek smatra da je Aleksander Dubček zakazao jer nije uspio zadovoljiti konzervativce i reformatore u zemlji i nije predvidio očekivane reakcije iz ostatka sovjetskog bloka.

„Bio je čudan čovjek koji je dobro prolazio u javnosti i koji je pridobio naklonost velikog broja ljudi. Međutim, lično smatram da Dubček nije najveći čehoslovački političar u 20. vijeku", kaže Blazek.

Za vrijeme invazije je pjevačica Marta Kubisova podržavala Dubčeka. U tom periodu je nastala njena balada „A Prayer for Marta" u kojoj poziva na mir i okončanje mržnje. Ta pjesma je postala simbol Praškog proljeća.

Kratko nakon objavljivanja balade se njene pjesme više nisu emitovale na radiju. Pjevačica u narednih 20. godina, tačnije sve do 1989. godine, nije smjela nigdje nastupati.

Praško proljeće je trajalo nešto duže od sedam mjeseci. Završilo se sa mnogo slomljenih srca i talasom iseljavanja. Međutim, „taj kratki osjećaj slobode je bio dovoljan da se zadrži nada da će se komunizam jednog dana završiti", uvjerena je Kubisova.

„Praško proljeće je bilo vrijedno jer nas je ojačalo. Bila je to šansa da se udahne svježi zrak koji je u nama probudio još veću želju za slobodom. To nas je pratilo naredne dvije decenije", zaključuje Kubisova.