Sjeverna Koreja: Seksualno nasilje u logorima

„Moj život je bio u njegovim rukama. Radila sam i govorila ono što je on želio. Šta sam drugo mogla?", pita zemljoradnica, koja je iz Sjeverne Koreje pobjegla u Kinu, gdje su je uhvatili i poslali nazad. Državni službenik koji ju se saslušavao za vrijeme pritvora u provinciji Nord-Hamgyong ispitivao ju je o seksualnoj vezi koju je imala sa jednim Kinezom dok je bila u bijegu. Želio je znati svaki detalj. Nakon toga ju je počeo dodirivati i stavljati ruke ispod odjeće. Na kraju ju je silovao. Više puta.

Ova priča je jedna od mnogih koje je prikupila organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW), koja trenutno radi na opširnom izvještaju o nasilju nad ženama u ovoj međunarodno izoliranoj državi. Radi se o seksualnom nasilju nad ženama u svakodnevnici, kući, na poslu, ali i sjevernokorejskim kazneno-radnim logorima. „Tamo su žene zbog hijerarhije na poseban način u opasnosti da postanu žrtve nasilja i seksualnog zlostavljanja”, objašnjava Heather Barr, glavna stručnjakinja za prava žena pri HRW. "Razgovarali smo sa nekadašnjim zatvorenicama i bivšim službenicima visokog ranga. Obje grupe su izjavile da se silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja ne smatraju teškim zločinima – iako su takva djela zakonom zabranjena i kažnjiva."

Žrtve bez ikakve zaštite

Žene šute i trpe - svaka za sebe. Nikome ne pričaju šta im se desilo: kako su ih stražari ili isljednici fizički uznemiravali ili prisiljavali na seksualni odnos. Stide se i plaše stigmatizacije. Misle da im svejedno niko ne može pomoći. Prema istraživanju HRW-a, fizički napad i uznemiravanje su dio svakodnevnice zatvorenica isto kao i prinudni rad ili mučenje. „Mnogo toga se čak dešava javno. Samo ekstremno seksualno nasilje, kao što je silovanje odigrava se uglavnom iza zatvorenih vrata i bez svjedoka. Obje strane, i počinitelj i žrtva, nakon toga često šute o onome što se dogodilo."

Začarani krug

Oni šute iz dobrog razloga. Oficijelno postoji mogućnost da se podnese tužba protiv stražara ili službenika koji vrše ispitivanja, objašnjava Barr. Međutim, oni koje se bave tim tužbama su također dio zatvorskog sistema. "Počinitelji su i oni koji sjede u pozadini i imaju moć. Nijedna žena, sa kojom smo razgovarali, nije čak došla ni na ideju da se brani ili javno nekoga optuži. One se previše plaše posljedica. Za žrtve je praktično nemoguće da se zaštite. "

Još je gore ukoliko slučaj izađe na svjetlo dana. Onda se krivica pripisuje žrtvi, a ne počinitelju. „Jedna žena je bila svjedok seksualnom odnosu između zatvorenice i čuvara", govori Barr. „Razgovarala je o tome sa drugima i u nekom trenutku je priča stigla i do rukovodstva zatvora. Ona je kažnjena i premještena na drugo mjesto unutar logora. Prisiljena je na prinudni rad i morala je obavljati mnogo teže poslove nego prije. Druga žena je također kažnjena. Samo za čuvara nije bilo nikakvih posljedica. „Nakon što su zatvorenici saznali kako su se nadređeni odnosili prema ovom problemu, oni su jednostavno odlučili da je lakše ne pričati o tome".

Razbijanje tabua

Osam žena je ipak odlučilo da progovori i svoje priče ispriča jednoj od uposlenih Human Rights Watcha. Sve one su uspjele da pobjegnu iz zemlje i sada žive na sigurnom na području Južne Koreje. Ipak, nije im bilo lako otvoriti se, kaže Heather Barr. "Ove žene su preživjele veliki stres i teško su traumatizovane. Zbog svog bolnog iskustva često imaju poteškoće da vjeruju ljudima. Nerado pričaju o tome i kroz razgovor sve to još jednom preživljavaju. Neke od njih imaju problema da se uopšte prisjete svih detalja, što je također povezano sa traumom. "

Razlozi zbog kojih su ove žene uopšte dospjele u kaznene logore slični su – čak i ako se priče ne mogu provjeriti. Navodno su i mali prekršaji dovoljni da se završi "pod ključem". „Neki su tu završili zbog 'ekonomskog kriminala‘. Na primjer, jer su nedozvoljeno prodavali skupe životne namirnice, koje su pod kontrolom vlade." Mnogi od njih su pokušali pobjeći u Kinu, potom su uhvaćeni i predati sjevernokorejskim službenicima. I njihov se put završava u logoru. 

Izvještaj bez posljedica?

O uslovima i svakodnevnoj patnji u ovim objektima već je bilo riječi prije tri godine. U februaru 2014. godine tročlana UN komisija, kojom je predsjedavao australijanski sudija Michael Kirby, predstavila je izvještaj o stanju ljudskih prava u Sjevernoj Koreji. Izvještaj je imao više stotina stranica i to je bilo prvi put da se uradi jedno tako obimno istraživanje. Predstavnicima UN-a je bilo zabranjeno da uđu u zemlju. Umjesto toga, odbor je mjesecima na različitim mjestima širom svijeta, ispitao oko 300 svjedoka. Zaključak je bio šokantan.

„Jedan svjedok je imao zadatak da ukloni iscrpljena tijela izgladnjelih zatvorenica", izjavio je Michael Kirby tada u intervjuu za DW.  „Međutim, za to nije imao neophodnu opremu. Spalio je leševe u jednoj velikoj bačvi. Pepeo i preostali dijelovi tijela su korišteni kao đubrivo za okolna polja. On je još rekao i da je to đubrivo dobro." Jedna žena je također izjavila kako je svoju bebu morala držati naglavačke u kanti napunjenoj vodom dok se beba nije udavila. Ona je također pobjegla za Kinu. Tamo je, prije nego su je uhvatili, zatrudnila sa jednim Kinezom.

Izvještaj je bio dramatičan i šokantan ali uslovi u logorima od njegovog objavljivanja se očigledno nisu promijenili. Heather Barr apelira na međunarodnu zajednicu da nastavi prikupljati dokaze o kršenjima ljudskih prava u Sjevernoj Koreji i tražiti načine da jednog dana odgovorne stavi pred lice pravde.

Same sa vlastitim demonima

Žene, koje je HRW intervjuisao za potrebe izvještaja, napustile su Sjevernu Koreju.  Međutim, njihovi doživljaji i sjećanja još uvijek žive. Kada stignu u Južnu Koreju, obično prvo provedu par mjeseci u tzv. "Settlement Support"  - Centru za sjevernokorejske izbjeglice.

„U ovoj instituciji, koju vodi vlada Južne Koreje izbjeglice prolaze fizičke i psihičke preglede i savjetovanje. Pored toga, dobijaju i praktične savjete za život, kao na primjer kako koristiti mobitel ili kako podići novac sa automata." One teoretski imaju mogućnost da i nakon toga potraže psihološku pomoć preko nevladinih organizacija ili crkve, kaže Heather Barr.„Međutim, mora se reći da u Južnoj Koreji postoji veliki strah od toga da se krene sa psihološkim tretmanom – iz brige od stigmatiziranja. Iz tog razloga žrtve uopšte ne traže psihološku pomoć ili to rade u tajnosti."

Ovim izvještajem Human Rights Watch želi skrenuti pažnju na nasilje nad ženama u Sjevernoj Koreji i na taj način ohrabriti u budućnosti više ljudi da javno govore o tome šta su preživjeli.