Sjeverna Koreja: korijenje mržnje

U Sjevernoj Koreji nedostaje puno toga, ali jedne stvari sigurno ne: propagandne mašinerije. Već u dječjem vrtiću i u školskim udžbenicima potiče se mržnja prema SAD-u koja je povezana sa strahom od "imperijalnog agresora" iz Washingtona. Propagandi ide na ruku i to što se može pozivati na kolektivno iskustvo iz Korejskog rata. Naime, taj rat je još i dan danas prisutan u životu ljudi u Sjevernoj Koreji - možda i zato što još uvijek nije dovršen. Jer, mirovni sporazum nikada nije sklopljen, pa na granici na 38. paraleli već više od šest desetljeća vlada samo primirje.

Treba reći da je taj rat započeo Sjever. Sjevernokorejske trupe su 25. lipnja 1950. prešle 38. paralelu. Pjongjang je želio oružjem ishoditi ponovno ujedinjenje sjevera i juga poluotoka. Posljedice su bile katastrofalne.

Kada američki predsjednik Donald Trump sada prijeti vatrom, bijesom i neobuzdanom silom i još dodaje da će se Sjevernoj Koreji "dogoditi stvari koje nikada nije smatrala mogućima", onda se to dobro uklapa i u propagandu Pjongjanga, a potvrđuje i povijesna iskustva. Naime, kada američki ministar obrane James Mattis upozorava sjevernokorejsko vodstvo na opasnost od "uništenja vlastitog naroda", onda to ponovo oživljava nacionalnu traumu koju propaganda već desetljećima njeguje, umjesto da se radi na pomirenju. Jer, stanovnici Sjeverne Koreje već su doživjeli uništenje - između 1950. i 1953. godine.

Tri godine bombardiranja

Tri godine su američki zrakoplovi stalno i masovno bombardirali Sjevernu Koreju. Bez obzira prema civilima, kako je zabilježio američki povjesničar Bruce Cumings. On je to okarakterizirao kao ratni zločin. U tom razdoblju je na Sjevernu Koreju bačeno više običnih i napalm-bombi nego tijekom cijelog Drugog svjetskog rata na području Tihog oceana u borbi protiv Japana. Procjenjuje se da je u te tri godine u Sjevernoj Koreji poginulo 20 posto stanovnika. To je procjena američkog generala Curtisa LeMaya koji je u Korejskom ratu zapovijedao strateškim zračnim snagama. U jednom intervjuu iz 1984. godine on je rekao: "Mi smo spalili svaki grad, na ovaj ili onaj način. Također i pojedine gradove u Južnoj Koreji. Zabunom smo čak bombardirali južnokorejski Pusan." 

Bivši američki ministar vanjskih poslova Dean Rusk, koji je za vrijeme Korejskog rata u Ministarstvu vanjskih poslova bio zadužen za Istočnu Aziju, izjavio je: "Između 38. paralele i kineske granice bombardirali smo svaku ciglu, ako je još stajala jedna na drugoj, sve što se kretalo. Mi smo bili potpuno nadmoćni u zraku i sravnili smo bombama Sjevernu Koreju."

MacArthur je želio baciti atomsku bombu

Sjevernoj Koreji se prijetilo i atomskom bombom. Američki general Douglas MacArthur u jednom je intervjuu iz 1954. godine izrazio razočarenje jer mu nije bilo dopušteno provesti plan za okončanje rata u roku od deset dana. Taj njegov plan je predviđao bacanje "između 30 i 50 atomskih bombi". On je također predlagao da se dugoročno onemogući prelazak granice između Sjeverne Koreje i Kine - tako da se na području širine od pet kilometara uz rijeku Yalu rasporedi radioaktivni kobalt. To bi, smatrao je general, otežalo kinesku podršku Sjevernoj Koreji. No te planove su onemogućili američko Ministarstvo vanjskih poslova i UN.

Među neugodnim povijesnim istinama koje je Zapad zaboravio, ali koje se i dalje održavaju u kolektivnom sjećanju Sjeverne Koreje, su i masakri. Primjerice pokolj iz No Gun Rija, gdje su američki vojnici pod jednim mostom ubili na stotine civila koji su pokušali pobjeći. To je izašlo na vidjelo tek 1999. godine.

Još su bile gore antikomunističke čistke u južnokorejskoj vojsci. Neposredno nakon izbijanja Korejskog rata, na Jugu su bili strijeljani navodni komunisti i simpatizeri Sjevera - pred očima američkih časnika. Izvješća i fotografije tih zločina desetljećima su držani u tajnosti, objavljeni su tek 2008. godine. Za vrijeme južnokorejskog predsjednika Roha Moo-hyuna, koji je bio aktivist za ljudska prava, osnovana je komisija za utvrđivanje istine i pomirenje. Ta je komisija procijenila da je u čistkama ubijeno oko 100.000 ljudi. Riječ je o vrlo opreznim procjenama. Za neke od tih pokolja nepravedno su okrivljeni vojnici Sjeverne Koreje. Oni te pokolje nisu počinili, ali su i sami bili odgovorni za krvave čistke na svom teritoriju.