Siromaštvo u Njemačkoj - stvarnost ili statistika?

"Mi moramo ustvrditi da u Njemačkoj postoji novo siromaštvo." Ove riječi generalnog sekretara Socijaldemokratske stranke Hubertusa Heila na konferenciji za novinare u Berlinu potvrdile su tvrdnje da privredni boom u Njemačkoj ima i svoju negativnu stranu: "To je višedimenzionalno siromaštvo, ne samo materijalno već u to spadaju i slabije šanse za obrazovanje, nedostatak perspektive za kvalitetan život i slabe šanse za zaposlenje."

Statistički gledano siromašan je u Njemačkoj onaj tko kao samac raspolaže mjesečno sa manje od 60% prosječne plaće, što znači da netto ima manje od 781 eura.

Siromaštvom su posebno pogođena djeca, 12 % ih važi za siromašne, a bez socijalnih davanja države bilo bi to svako treće dijete u Njemačkoj! Osim toga tu su i nezaposleni te osobe s niskim kvalifikacijama.

Najteže najslabijima

Poseban fenomen je i siromaštvo brojnih ljudi koji rade: njihove su dnevnice toliko niske, da se usprkos zaposlenju ne uspjevaju izdići iznad nivoa siromaštva: "Ovaj izvještaj jasno pokazuje da je sve više ljudi koji su siromašni usprkos tome što rade. Oni dakle zarađuju premalo, i zbog toga mi trebamo minimalne dnevnice.", zahtijeva socijaldemokratkinja Andrea Nahles.

Kako je, međutim, siromaštvo moguće u zemlji koja još uvijek važi za jednu od najbogatijih na svijetu, u kojoj pojedine velike firme imaju veći obim godišnjeg prometa nego što su iznosi državnih proračuna mnogih manjih zemalja svijeta i u kojoj se godišnje za održavanje travnjaka izdvaja više sredstava nego što veći broj zemalja Afrike izdvaja za zdravstvo i obrazovanje?

Tranzicija Njemačke

Mada je odgovor na to pitanje kompleksan, većina stručnjaka smatra da je jedan faktor odlučujuć: globalizacija. Nastanak otvorenog svjetskog tržišta u kojem udaljenost više ne igra gotovo nikakvu ulogu i na kojem se javlja velika konkurencija zemalja s jeftinom radnom snagom doveo je do preobrazbe nekadašnjeg tzv. "porajnjskog kapitalizma" koji je vladao u Njemačkoj i čija su osnovne karakteristike bile konsenzualno donošenje odluka i gusta mreža socijalnih sistema pomoći slabima. Na njegovo mjesto sve više stupa anglo-saksonski oblik "mančesterskog kapitalizma" u kojem je čovjek čovjeku vuk i svatko se bori sam za sebe. Siromašni tu nemaju šansu izaći iz svog miljea i jaz između siromašnih i bogatih je sve veći.

Zbog toga nije utješno kada Hubertus Heil napominje: "To je relativno siromaštvo, mjereno razinom životnog standarda našeg društva i ne može se uspoređivati sa siromaštvom u zemljama u razvoju.", jer upravo tu i jest problem: ljudi nisu u nekim drugim zemljama. Oni žive u Njemačkoj, jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu - ali na njenoj društvenoj margini.