Selma. Bosna. Umjetnost.
16. april 2021„Meni je u mojoj umjetnosti važno da pronađem nove načine razmišljanja i izazovem ljude. Ne trudim se da se nekom dopadnem. Bavim se umjetnošću, jer mi je prosto nemoguće da se ne bavim umjetnošću. Ova umjetnost nije čista terapija a takođe nije ni samo koncept. Ja jednostavno pokazujem univerzalni kreativni potencijal u svakom trenutku i svakom materijalu."
„Ja sam iz vagine"
Selma zbog toga radi veoma intuitivno, izlažući privatne stvari javnosti, kako bi izazvala istinska osjećanja. Namjera joj je da umjetnost, koja je univerzalna, učini dostupnom svakom čovjeku, svakom djetetu - čak i ako nikada ranije nisu imali pristup umjetnosti.
- pročitajte još: "Prvo si Rom pa tek onda umjetnik"
Kao Romkinja suočava se konstatno sa stereotipima. Iscrpljuje je pitanje odakle je, zbog čega veoma direktno odgovara: „Ja sam iz vagine. Svi dolazimo iz vagine. Znam da sam mogla da budem otkuda god i zbog toga je svejedno. Umjetnike i umjetnice ne bi trebalo da definišemo preko nacionalnih koncepta, recimo pojmom - romska umjetnost".
Dvostruka i trostruka diskriminacija
Selmi je važan ženski kontekst. To se vidi u njenoj umjetnosti, kada na primjer slika svoju majku ili u autoportretu u kojem tematizira mensturaciju. Nije iznenađena što to kod nekih izaziva kritiku i mržnju. „Svaka žena je u današnje vrijeme iskusila mržnju. Kao Romkinja suočavaš se sa dvostrukom, trostrukom diskrimanicijom. Razlog za to je patrijarhalnost i nedostatak informisanosti."
Isto tako Selma vidi priče iza načina razmišljanja konzervativnih muškaraca i njihovih uzora. Njen otac, koji je veoma tradicionalna osoba, uvijek je kao uzor imao svog oca, a njegov otac svog…
„To nije tradicija, to je samo navika koja se ponavlja. Vremenom to postane toliko ritualizovano, pa se pogrešno interpretira kao tradicija. Danas, u 21. vijeku, zahvaljujući obrazovanju i emancipaciji, to nije toliko često."
Mizoginija nije specifična samo za Rome
Ona ukazuje na to da ovo mizoginističko ponašanje nije specifično samo za Rome, i da ugovoreni brakovi egzistiraju u mnogim zemljama i mnogim kontekstima. „Ugovoreni brakovi su neka vrsta institucionalizovane privrede. Oni se grade zbog potrebe za novcem - a novac znači sigurnost. To je razlog zašto se to još uvijek praktikuje u aristokratskim porodicama."
Selmi je takođe važno da podrži borbu za ženska prava. Jedan od razloga zašto se ženski glasovi još uvijek marginalizuju vidi u samoj ženskoj zajednici: „Muškarci, koji u prvom redu podržavaju muškarce: to je patrijarhat. Žene su tako vaspitane da kritikuju druge žene: zbog njenih visokih potpetica, crvenih usana, kratke suknje ili drugih nekih razloga. Žene bi trebalo da podržavaju jedna drugu kako bi postigle ravnopravnost."
Misija: da pomaže djeci
U početku, Selma nije smatrala da bi ona nekom mogla da bude uzor, ali njena okolina je natjerala da to shvati - da je jedinstvena. Počela je da shvata da je njena misija da pomaže djeci, posebno djevojčicama da se izvuku iz situacije u kojoj se nalaze. Tako je 2017. osnovala sopstvenu organizaciju i započela projekat - „Get the heck to school".
„Počeli smo sa petoro djece, a danas već pomažemo 40-oro djece da idu u školu i da se tamo hrane. Obrazovanje je ključ za djevojčice, da postanu nezavisne žene. To je ključ za buduće zdrave generacije."
Selma u tom smislu govori o svom selu, u kojem živi, gdje mnoga djeca iz siromašnih porodica napuštaju školu već sa 12, 13 godina kako bi finansijski pomogli svoje porodice. Njenim projektom pomaže djeci, koja dobijaju stipendije, koje im omogućavaju da pohađaju školu i istovremeno dijelom novca pomažu porodice. Tako danas 95 odsto djevojčica iz njenog sela uspješno završava školu.
„Svako dijete, koje se posmatra kao 'manjina' ili 'drugačije', preživljava diskriminaciju. Svi smo iskusili slično. Sad je vrijeme da se razmišlja o rješenjima, koja će to spriječiti. I to je nešto što ja pokušavam da postignem svojom umjetnošću."
„Nije mi dozvoljeno da propadnem"
Biti uspješna - za Selmu to nema nikakve veze sa tim da postane bogata i slavna. Njoj je više do toga da bude živi primjer „svojoj" djeci.
„Moj zadatak je da ne propadnem, da budem uspješna, kako bih dokazala ono što propovijedam: da mogu da uspiju ako se obrazuju. Nije mi dozvoljeno da propadnem."
Selma zbog toga u ovaj projekat ulaže i do 50 odsto svojih prihoda koje ima kao umjetnica. No, uprkos tome bilo je roditelja koji su je optuživali da „krade" taj novac. Ona zna da takvo ponašanje dolazi zbog traumatičnih iskustava i zloupotrebe koju su ti ljudi preživjeli. Naučila je da to ne uzima lično, i kaže da u takvim trenucima nikada nije pomislila da odustane. Ionako, kaže nema izbora, ona ne bi mogla da odustane od svoje umjetnosti čak i kada bi to željela: „Nisam ja izabrala umjetnost, umjetnost je izabrala mene. Ja sam rođena kao umjetnica. Ne mogu da se sjetim vremena kada nisam bila umjetnica. Ja ne mogu da živim bez umjetnosti. To je kao hrana, kao vazduh koji dišem. To je za mene od životne važnosti."
Kroz umjetnost sam (od)rasla kao žena
Selma kaže da joj je umjetnost pokazala način da preživi. Kroz umjetnost mogla je da (od)raste kao žena, kao inteligentno ljudsko biće. Mogla je tako da postane osoba, koja pomaže svojoj porodici i svom selu. Svoj umjetnički dar otkrila je kao šestogodišnja djevojčica, na jednom slikarskom takmičenju sa svojim sestrama. „Kao vrlo mlada, počela sam da prodajem svoje radove na ulici da pomognem porodici. Prodavala sam svoja djela drugaricama u osnovnoj školi da bih zaradila za užinu. Naravno, teško je prodati sosptveni rad. Niko ti ne kaže kako to ide. Ali, ja sam tako shvatila kako funkcioniše umjetničko tržište."
Kasnije je to na „najljepši mogući način" naučila od profesora na umjetničkoj akademiji, koje danas naziva „duhovnim učiteljima". Selmu inspirišu umjetici i umjetnice različitih pravaca, među kojima Sanja Iveković, Pipiloti Rist, Marina Abramović ili Ejdrijan Pajper sa čijim radom „Calling Card" osjeća posebnu vezu. „Na karti stoji: 'Dragi prijatelju - ja sam crnkinja'. Ali, mnogi su misli da je „bijela", zbog toga što ima različite pretke. Sa tim mogu veoma dobro da se identifikujem. Jer, i mene su u selu gledali kao 'bijelu' sa mojim zelenim očima. U školi sam pak bila 'crna', jer sam Romkinja. Konstantno sam bila zbunjena. To je zaista bio izazov, koji je i Ejdrijan Pajper takođe preživjela. No, mi Romi nismo jedini koji preživljavaju takvu vrstu diskriminacije."
Glad na svakom ćošku
Tamo gdje Selma živi, diskriminacija nije jedini izazov. „Živim u području koje prolazi kroz više kriza. Ovdje je mnogo siromašnih ljudi - Roma, ali i drugih. Glad je na svakom ćošku, po ulicama nas napadaju psi lutalice. I izbjeglice žele da pobjegnu odavde. Ja uopšte ne mogu da opišem kakav je to osjećaj."
Selmi je jasno da ne može da pomogne svima i da to nije njen zadatak. To je zadatak vlasti. Ali, zemlja je podijeljena na tri dijela i, po njenom mišljenju, zemlja je u kolapsu. Dok bogati postaju sve bogatiji, siromašni su za to vrijeme sve siromašniji. „Migranti su ovjde došli zbog diskrimanicije i progona. Oni dolaze u potrazi za boljim životom. Šta je tu loše? Zašto nije u redu stremiti boljem životu?"
Ona je sigurna da postoje rješenja, ali nedostaje interesovanja za to: „Kad bi EU bila malo pametnija, dala bi ljudima moć da sagrade sopstvene kuće, da kupe zemlju i tako dođu do boljeg života. To bi doprinijelo privrednom rastu. Ali, to se sigurno neće nikada dogoditi."
"Diskurs o našem nasljeđu"
U tom kontekstu Selma naglašava važnost građanskih pokreta - prije svih Roma. „Tako ćemo suzbiti diskriminaciju, postići samosvijest za diskurs o našoj kulturi i našem nasljeđu. I činjenica je da se mi borimo za to da su Romi takođe - ljudi."
Posljednjih dana je razmišljala o terminu „Rom". „Rom u prevodu znači - ja sam ljudsko biće. Tako smo se od „Cigana" pretvorili u ljudska bića. I svaki put kada kažem 'ja sam Romkinja' - ističem da sam ljudsko biće. Zamislite samo koliko je to tužno, pogrdno, ali i izazovno."
Takođe je skeptična kada se radi o određenim simbolima, koji se tiču romske zajednice, jer sve što je u vezi sa Romima zasnovano je na stereotipima.
„Zastava je divna, ali je povezana sa istorijom naših prislinih migracija. Romi na Balkanu žive najmanje 100 godina. Mi više ne putujemo."
Prošlost ionako za Selmu nije interesantna. Ona ima veće planove za budućnost. „Radim na jednom novom projektu sa vještačkom inteligencijom. Cilj ovog projekta je okončanje siromaštva."
Selma Selman je rođena u Bihaću, gdje je išla u Srednju umjetničku školu i pripada romskoj manjini. Studirala je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a master studij je napravila u Budimpešti i Njujorku. U svojim radovima umjetnica se bavi problemima svoje zajednice i želi da razbije predrasude.
Ovaj portret je objavljen na romblog.net na tri jezika: njemačkom, engelskom i romskom.
Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu