Seksizam naš svagdašnji

Žene u BiH su ohrabrene na šutnju. Ovom rečenicom Vedrane Frašto, aktivistice u Fondaciji CURE iz Sarajeva, bi se mogla u najkraćem pojasniti generalna pozicija u kojoj se nalaze žene u BiH. Na šutnju su „ohrabrane" unatoč tome što su u svim aspektima života u BiH daleko od ravnopravnosti. „Sve nedaće koje su prisutne u vezi sa ženama i u razvijenim državama su u BiH multiplicirane. Ako krenemo od visoke politike nemamo dovoljno žena na mjestima odlučivanja ni u izvršnoj ni u zakonodavnoj vlasti, ako se spustimo na nivoe življenja vidimo da žene nisu adekvantno zastupljene na tržištu rada. Po tim statistikama smo zadnji u Europi. Osim toga bh. društvo se generalno mora osloboditi predrasuda, stereotipa i diskriminacije", kaže Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorica Agencije za jednokopravnost spolova u BiH, opisujući u najkraćim crtama situaciju u kojoj žive žene u BiH. 

Žene u BiH se dakle susreću sa svim vidovim diskriminacije unatoč tome što im postojeća zakonska regulativa, koja je usklađena sa europskim standardima, garantira punu jednakopravnost.

No žene, navode naši sugovornici, najčešće uopće nisu u stanju prepoznati razne vidove diskriminacije jer je ona u BiH toliko ukorijenjena da je smatraju „normalnošću". „Žrtve (diskriminacije) se često povlače i ne reaguju na adekvatan način tražeći svoju zaštitu putem suda", kaže Filipović-Hadžiabdić. Ona dodaje da razloge za to treba tražiti u teškoj ekonomskoj situaciji, kao i u „normalnosti" shvatanja neke situacije. 

Seksizam na svakodnevnoj osnovi

Posebnu „normalnost" predstavlja seksualno uznemiravanje i seksizam koji su dio bh. svakodnevice i neka vrsta folklora. Frašto kaže da je cijelo bh. društvo kreirano tako da odobrava seksizam: „Ja garantujem da je on toliko zastupljen i da je toliko okupirao ženske živote da se ne govori o procentu, o tome koliko žena doživi seksualno uznemiravanje ili seksizam ili diskriminaciju, nego se govori o tome koliko puta dnevno je jedna žena izložena seksizmu. Znači tretiranje ženskog tijela kao seksualnog objekta se toliko stopilo sa našom tradicijom, sa našom kulturom da ga mi često i ne prepoznajemo jer je on dio svakodnevice koja nas okružuje", kaže Frašto.

„To je ozbiljan problem. Ovdje čak ni osobe koje su izložene seksizmu nisu svjesne da su žrtve. Prosto je to nažalost stvar nekog nakaradnog manira u kome živimo. Mi imamo u tome nešto zavičajno, nešto urođeno, nešto vezano za podneblje", kaže Dragan Bursać koji je u znak protesta zbog seksizma suvlasnika Izdavačke kuće Baybook Gorana Samardžića odlučio da neće izdati knjigu u toj izdavačkoj kući. Samardžić je naime u privatnoj prepisci na Facebooku blogerki Jeleni Kalinić, između ostalog, ponudio zamrzavanje vlastite sperme kako bi se kao žena mogla „upotpuniti". Za novinara portala Buka Dragana Bursaća ova odluka je bila moralni čin kojim je želio skrenuti pažnju na problem seksizma i odnosa prema ženi u bh. društvu. Istim se motivom vodila i književnica Lejla Kalamujić koja je također iz protesta prema Samardžićevoj komunikaciji odlučila promijeniti izdavača. „Ja ne mislim da je to priča o jednom čovjeku. Ovo nije incident. Mislim da naše društvo uporno pokušava tu praksu normalizirati i da je to mnogo šira društvena priča i želim da se moj potez shvati kao neka vrsta javne osude, ne u odnosu na jednog čovjeka, nego da se društvo osvijesti da to jednostavno nije normalno ponašanje i da se to više ne može tolerisati". Sam Samardžić se, nakon žestokih kritika, na svom profilu na Facebooku ispričao i blogerki Kalinić za uvredu i cjelokupnoj javnosti zbog, kako je naveo, seksizma. „Koliko smo seksističko društvo najbolje saznamo na vlastitom primjeru, misleći da je šala ono što je ozbiljna uvreda", napisao je Samardžić. 

Najmanje tri generacije

No daleko od ovog slučaja, o kojem se rasprava u javnosti pretvorila u svojevrsnu histeriju, dešavaju se mnogo teži slučajevi seksizma, te seksualnog uznemiravanja, u kojima je počinitelj često u poziciji moći u odnosu na ženu, a koji nikada ne dospiju u javnost. Prvi razlog je dakle što ga same žene često uopće ne prepoznaju. Da je to često slučaj potvrđuje i sugovornica DW, koja je željela ostati anonimna, a koja je tokom svoje mladosti iskusila seksualno uznemiravanje. „Vrlo je moguće da ga je bilo i ranije, ali da ga ja nisam bila svjesna i tog konkretnog uznemiravanja sam se sjetila tek kasnije, ali su me zato posljedice pratile jako, jako dugo", kaže naša sugovornica koja o svemu može govoriti "da je ne preplave emocije" tek nakon što je na traumi, tj. suočavanju sa njom dugo radila. "Možda bi bilo lakše kada bismo govorili o tome, a ne govori se zato što je društvo patrijarhalno. I tu smo u začaranom krugu", kaže ona. 

Zbog toga se dakle žrtva i kada prepozna seksualno uznemiravanje kao takvo najčešće odlučuje na šutnju da ne bi bila proglašena krivom za ono što joj se događa. „Sve dok mi generalno ne počnemo kriviti osobe koje vrše nasilje a ne one nad kojima se vrši nasilje mi ne možemo govoriti o rješavanju problema javnim iskazima o tome da smo doživjeli nasilje. Jer društvo će te dodatno optužiti ukoliko kažeš da si doživjela nasilje", kaže Frašto objašnjavajući i zašto smatra da globalna kampanja #MeToo nije zaživjela u BiH. Žena se stoga odlučuje na šutnju da ne bi bila optužena da je, kako kaže Frašto, „ona to sama tražila". "To nije od jučer. To je ukorijenjeno u ovoj kulturi decenijama sigurno, ali vjerujem i mnogo duže", kaže književnica Kalamujić. Riječ je o zapuštenoj moralnosti, odnosno o moralnosti koja ne postoji, kaže Borka Rudić, predsjednica Udruženja BH novinari. „Bez obzira na kojoj ste funkciji prizemni muško-ženski seksistički pristup ostaje dio bh. stvarnosti. Bez obzira na sve napore i ženskih nevladinih organizacija, i novca međunarodne zajednice, moramo reći da nisu uradili puno na osvješćivanju važnosti ljudskih prava i elementarnog ženskog dostojanstva. I to je nešto što je zabrinjavajuće i ne ulijeva nadu da se ovdje bilo šta može promijeniti", kaže Rudić. A za promjenu je prije svega, slaže se Filipović-Hadžiabdić, potrebna promjena svijesti. A za to je, dodaje pesimistično, potrebno najmanje tri generacije.