San o jednoj drukčijoj Turskoj
29. maj 2018
Gaye Boralıoğlu gleda bespomoćno na Taksim trg usred Istanbula koji je trenutno veliko gradilište. S jedne strane se gradi velika džamija, s druge strane se ruši Atatürkov kulturni centar koji je nekoć bio opera i dugo vremena simbol jedne Turske koja stremi ka Europi. „Nakon Gezi-prosvjeda su sve uništili. Ulice, stabla, sada je tu samo beton", kaže spisateljica Gaye Boralıoğlu .
I stvarno, ovdje usred grada ništa više ne podsjeća na masovne prosvjede prije pet godina kada je stotine tisuća građana izišlo na ulice kako bi prosvjedovali protiv samovlasti, tada još premijera, Recepa Tayyipa Erdoğana. „Gezi je imao vlastitu energiju. Pobuna, ali s humorom. To je bila naša nada u neko novo društvo", kaže Boralıoğlu.
Mnogo više od samog parka
Na prosvjedima se tada našlo jedno šareno mnoštvo: lijevi liberali, nacionalisti, nogometni navijači, Kurdi, pokrivene žene. Tursko društvo u rijetko viđenom jedinstvu protiv sve autoritarnijeg stila vladanja Erdoğana i njegove stranke AKP. Povod prosvjedima bili su planovi vlasti da u Gezi parku, jednom zelenom dijelu trga Taksim, ponovno izgradi vojarne koje su stajale na tom mjestu do 1940. i da u njih, između ostalog, smjesti jedan trgovački centar. Prosvjednici su danima kampirali u parku. I spisateljica Boralıoğlu je često svraćala i sretala puno starih prijatelja. "Atmosfera je bila jedinstvena: u jednom uglu se zajednički kuhalo, u drugom plesalo. Svi su se međusobno pomagali, svi su bili sretni", prisjeća se Boralıoğlu . No policija je unatoč mirnim prosvjedima nasrnula vodenim topovima i suzavcem na okupljene. Erdoğan je prosvjednike nazvao „teroristima".
"Zavjera protiv Turske"
Tursko društvo je bilo podijeljeno glede ovih prosvjeda. Prema istraživanju instituta Konda 40 posto je podržavalo prosvjede, više od 50 posto ih je smatralo „zavjerom protiv Turske". Posebice se pobornici AKP-a slažu s tom potonjom tvrdnjom.
Gaye Boralıoğlu je svoja iskustva iz Gezi parka obradila u jednoj svojoj kratkoj priči: „Naoružani uniformirani golemim vozilima nasrću na građane. Protiv njihovih slabih tijela upiru vodene topove i čitav svijet zamagljuju svojim suzavcem dok svi ne okončaju". Njezini junaci su neustrašivi građani, muškarci i žene, tinejdžeri i umirovljenici koji su se suprotstavili državnom nasilju.
Gezi park je još uvijek tu, no otada se mnogo toga promijenilo. I najmanja naznaka nekog prosvjeda na trgu Taksim se odmah u početku brutalno guši. Tada je u prosvjedima poginulo najmanje petero građana, više od 8.000 je ozlijeđeno. Erdoğan je sada na predsjedničkom položaju i proširio je svoju moć. Stvar se pogoršala nakon pokušaja državnog udara u srpnju 2016. Otada je stotine tisuće ljudi uhićeno. Veliki broj intelektualaca, državnih službenika, umjetnika je suspendirano, mnogi su napustili zemlju i pobjegli na Zapad. „Mnogi od nas sjede u zatvoru, mnogi su pobjegli, ali mi ne odustajemo. Mi imamo svoje misli i svoje olovke i dalje ćemo pisati", poručuje Gaye Boralıoğlu .
Odlučujući izbori
Za nešto manje od mjesec dana u Turskoj se održavaju predsjednički i parlamentarni izbori. Predsjednik Erdoğan želi čvrstu potvrdu svog položaja. Ako pobijedi, provest će u djelo sve ono što mu je omogućio prošlogodišnji referendum: ustavne promjene koje bi u Turskoj uvele predsjednički sustav - s gotovo neograničenim ovlastima za Erdoğana. Zasad nije jasno kolike šanse ima oporba u sprječavanju tog scenarija. Gaye Boralıoğlu nije izgubila nadu. „Gezi je bio san, san o ljudskosti. Mi smo već jednom živjeli taj san, zašto se to ne bi ponovilo?"