Quo vadis Europa?

Dan u Briselu je za britanskog premijera Dejvida Kamerona bio poput prolaska kroz toplog zeca. Packe koje su mu dijelili ostali šefovi država i vlada potpuno su razumljive: nesmotrenim referendumom je Kameron u tešku krizu gurnuo ne samo svoju zemlju, već i cijeli kontinent.

Ipak, ko sada želi da kazni Kamerona ili konzervativnu vladu u Londonu – kažnjava cijelu jednu zemlju u kojoj se bezmalo polovina glasača opredijelila za ostanak u EU. Također kažnjava i mlade Britance iako su baš oni pretežno htjeli da ostanu.

Kameron će biti stavljen pod pritisak da što brže podnese zahtjev za razvod. Ali više se ne radi o nekoliko sedmica manje ili više, posebno jer se u Velikoj Britaniji razvila zaprepašćujuća debata o mogućem exitu iz Brexita, odnosno eventualnom odbijanju da se postupi po ishodu referenduma. Iako je to malo vjerovatno, debata pokazuje da zagovornici Brexita nisu imali predstavu šta će učiniti nakon pobjede.

Od koristi za obje strane je da veze Ostrva i kontinenta ostanu što je tješnje moguće. EU ne smije voditi pregovore o istupanju s namjerom da kazni Britaniju kako bi drugima pokazala kako prolaze „dezerteri“.

Briselski mjehur od sapunice

Različiti su razlozi oštrine s kojom bi mnogi sad da pristupe Britaniji i zluradosti s kojom se posmatraju ekonomske turbulencije u koje je Ostrvo zapalo.

To je povrijeđeni ponos odbačenih.

To je osjećaj zadovoljština onih koji su navodno oduvijek znali šta se sprema.

To je strah od zemalja koje bi eventualno slijedile britanski primjer. Već sada čitav niz evropskih desnih populista traži slične referendume u svojim zemljama.

To je, međutim, i skretanje pažnje sa sopstvenog poraza. Evropska unija i njene institucije udobno su se učaurili u sopstveni mjehur od sapunice. Okretali su se oko sopstvene ose umjesto da zastupaju interese građana.

Kraj iluzija

Glasanje za Brexit je iznijelo na vidjelo ono što je ispod površine dugo bubnjalo, nelagodu, ponekad čak i bijes što „oni tamo gore“ ne brigaju za potrebe građana.

Evropska unija sada mora da se koncentriše na ono što može da uradi kako bi povratila povjerenje građana. Mora biti od važnosti za njihov život – u malim stvarima poput zaštite potrošača ili u velikim krizama poput ilegalne migracije.

Najbolji primjer onoga što EU ne bi trebalo da radi jesu zahtjevi grčkog premijera Aleksisa Ciprasa. On kao odgovor na krizu traži hitno ukidanje „politike štednje“ i uspostavljanje „socijalnije“ Evrope. To uvijek dobro zvuči. A ipak je ponovo tek pokušaj da se skrene pažnja sa sopstvenih reformskih promašaja i da se sanacija budžeta obavi na teret drugih. Ne, to ne smije da bude evropski odgovor. Evropa ne smije biti izgovor na nacionalne greške.

I, šta je ostalo od „evropskog sna“? Ko naginje patetici velikih riječi, poput predsjednika Evropske komisiji Žan-Kloda Junkera, zaista bi mogao da se probudi razočaran. Jer glasanje u prilog Brexitu je valjda i poslednjem sanjaru pokazalo da za sada nema ništa od ideje o sve čvršćoj političkoj Uniji ili nekakvim Ujedinjenim Evropskim Državama. Građanima ionako ne trebaju snovi, nego djela.