Rušenje simbola pomirenja

Nakon višemjesečnog spora turska vlada je započela s rušenjem nedovršenog spomenika kome je namjera bila u stvari doprinijeti pomirenju između Turaka i Armenaca. Spomenik se nalazi u pograničnom području između dvije države i visok je 24 metra. Izgrađen je 2008. od kamena i armiranog betona, a pokazuje raspolovljenog čovjeka. Dok su ga turski nacionalisti žestoko kritizirali, autor Mehmet Aksoy, koji mu je dao ime "Spomenik ljudskosti" smatra ga "simbolom pomirenja i prijateljstva."
Rasprava o spomeniku jednako kao i početak njegova rušenja u Turskoj su još jednom pokrenuli raspravu o mračnim stranama nacionalne prošlosti, prije svega o genocidu izvršenom nad Armencima u Turskoj krajem Prvog svjetskog rata kada je ubijeno - procjene su vrlo različite - između 300.000 i 1,5 milijuna ljudi.

Umjetnošću prevladati procjep

U Turskoj se ni dan danas ne govori službeno o genocidu nad Armencima i ta tema osjetno opterećuje odnose između Armenije i Turske. Prvotna ideja uglednog umjetnika Mehmeta Aksoya bila je stoga upravo da se ta podjela prevlada. Spomenik je trebao biti simbolična gesta mira: čovjek, razdijeljen u dvije polovice, traži pomirenje i razumijevanje. On želi biti jedno, takoreći sam sebi pruža ruku. Između dvije polovice te osobe je doduše procijep, razmak, prazan prostor opterećen tužnom prošlošću, ali taj se razmak može premostiti.

Otprilike u tom smjeru se kretala umjetnikova namjera. Ono što je doista postigao bila je međutim upravo suprotnost. 24 metara visoki spomenik mogao se vidjeti već iz daljine, i mnogim turskim nacionalistima on je bio pravi trn u oku. Pokrenuta je žestoka kampanja za njegovo uklanjanje i umjesto da povezuje, spomenk je počeo već postojeće ponore još produbljivati. Jedan od najžešćih protivnika spomenika i vrlo utjecajan zagovarač njegova rušenja bio je upravo turski premijer Recep Tayyip Erdogan. I na kraju je pobijedio: u utorak (26.4.) je rezanje spomenika na komade i njihovo odvoženje na smetlište započelo, dok ovo pišemo skinute su već glave i ramena, rezači betona se približavaju pupku.

O odnosu umjetnosti i politike

Već i dosada različitim interpretacijama prošlosti opterećeni odnosi Turske i Armenije ovim rušenjem spomenika zasigurno neće postati boljima. Pitanje je samo koliko će se dodatno zategnuti. Yasin Aktay, predsjednik nezavisnog "Instituta za strateške studije" smatra da proces normalizacije dviju zemalja nije mrtav, ali da nije baš ni osobito živ. On procjenjuje međutim da će se dugoročno gledano na kraju neko rješenje ipak pronaći, djelomice i zbog planiranog savezništva Turske s Iranom. U okviru procesa regionalne suradnje Ankara će trebati i podršku Armenije, smatra Aktay. Drugi analitičari su manje optimistični.
Tako primjerice Soli Özul, stručnjak za vanjsku politiku i novinar, smatra da će ova akcija imati negativne posljedice. Po njegovim riječima je proces otopljavanja odnosa između dviju zemalja do daljnjeg prekinu. "Rušenje spomenika je čavao zabijen u lijes u kome sada leži politika poboljšanja odnosa između Turske i Armenije", smatra Özul. A turski novinar i spisatelj armenskog podrijetla Etyen Mahcupyan naglašava da spomenik i nije bio rezultat nikakvog društvenog konsensa oko pitanja sudbine Armenaca u Turskoj tijekom Prvog svjetskog rata, te da ga je umjetnik Aksoy svojevoljno proglasio "simbolom prijateljstva". Po mišljenju Mahacupyana zbog toga ni rušenje spomenika neće nanijeti veće štete: "Na kraju krajeva to je samo jedan spomenik, ni više ni manje od toga."

Autori: B. Güngör/dpa/zdf/Z. Arbutina
Odg. urednik: Zorica Ilić