Rusija ne podstiče Dodika, ali ga podržava

Deutsche Welle: Koji su interesi Rusije na Zapadnom Balkanu, posebice u BiH, i kako biste ih Vi opisali?

Igor Pellicciari: Mislim da se Rusija posljednjih pet do deset godina vratila kao globalni igrač i stoga ne bih rekao da postoji i jedna geopolitička teritorija na cijeloj zemaljskoj kugli na kojoj Rusija nema svoj interes. Što se tiče konkretno Zapadnog Balkana mislim da tu Rusija nije mnogo promijenila svoj stav, koji ima od samog početka. Ona želi da se slijede isti standardi za sve države i narode koji žive na Balkanu. Dejtonski sporazum je nastao u periodu kada Rusija nije bila igrač kakav je danas i neke vizije tamo su recimo, u najboljem slučaju, bile jednosmjerne. Danas bi nekako trebalo imati u vidu i ono što su zahtjevi Rusije, koji primjerice nikako nisu bili uzeti u obzir kada je bilo odlučeno o pitanju Kosova.

Što bi to onda bili konkretni zahtjevi Rusije danas na Zapadnom Balkanu? Kako ih Vi definirate?

Čini mi se da ono što najviše smeta Rusiju jest upravo ovaj sistem fleksibilnih principa. U nekim slučajevima se neki, zakonski utemljeni, prinicipi poštuju, u nekim drugima se mijenjaju bez ikakvih opravdanja i bez da se ikoga pita. Što se tiče pitanja Republike Srpske i Srbije ono što je ruska pozicija je: da se svako pitanje tretira na isti način kao što su se tretirala sva pitanja na tom području. No opet tu ideju ne gledam kao neku specifičnu politiku Rusije na Balkanu, nego kao dio generalnog povratka Rusije u globalnom smislu kao globalnog igrača.

Rusija podržava pozicije država koje su joj bliske

Rusija je jedina članica Vijeća za implementaciju mira u BiH koja je podržala aktualni referendum u RS za koji većina promatrača smatra da je tek probni balon za referendum o odvajanju RS od BiH. Vlasti tog entiteta su, kao što znamo, referendumom o nezavisnosti RS-a neprestano prijetile posljednjih godina. Da li bi Rusija, po Vašoj procjeni, bila spremna podržati nezavisnost RS-a?

Ono što sam ja mogao vidjeti me navodi na zaključak da Rusija teško da sama poduzima takve korake. Druga stvar je da ih može podržati ukoliko se oni autonomno odvijaju na lokalnom planu. Opet se vraćam na Dejton. Nije Rusija kriva što se 15 i više godina govori o nedostacima Dejtonskog sporazuma i potrebi za Dejtonom 2. Što se tiče Rusije sigurno je da podržava pozicije i prinicipe i zahtjeve onih država koje su njoj bliske, ali čisto bi mi bilo vrlo čudno da Kremlj radi na tome, odnosno da on te ideje pokreće. Više smatram mogućim da u generalnom kontekstu gdje Rusija predstavlja svoje stavove u generalnom odnosu prema američkoj vanjskoj politici, dakle u tom mozaiku tema i situacija da upadne i ta i situacija na Balkanu, pa i u Republici Srpskoj. Kada je konkretno riječ o Dodikovoj posjeti Moskvi mislim da on ide tamo da bi pokazao na Balkanu da ima Putinovu podršku. A to da bi Putin bio taj koji daje takt Dodikovim potezima mislim da se to jednostavno ne dešava na takav način. Moskva može biti predstavnik interesa Republike Srpske na međunarodnom planu. Naravno da je Moskva spremna podržati RS, ali pogrešno je misliti da je Moskva ta koja to pokreće.

Naravno da Rusija ima interese na Balkanu

Od izbijanja ukrajinske krize na Zapadu postoji strah da Rusija znatno jača svoj utjecaj na Zapadnom Balkanu, posebice u zemljama koje još uvijek nisu članice EU i NATO-a. Još prije dvije godine je u jednom dokumentu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova navedeno da je Zapadni Balkan od strateškog značaja za Rusiju. Je li, po Vašem mišljenju, cilj Vladimira Putina staviti balkanske države pod pritisak da bi se udaljile od euroatlantskih integracija?

To pitanje bi mogli postaviti i obratno. U Moskvi su duboko uvjereni da ono što se desilo u Ukrajini se desilo, odnosno započeto je od strane Zapada, dakle najviše NATO-a i određenih članica NATO-a. U vrijeme kada sam radio za Europsku uniju, moj profesor Romano Prodi (bivši predsjednik Europske komisije – op. red.), je nekoliko puta rekao sljedeće: Širenje EU prema Istoku je proces koji se dogodio u suglasnosti sa Rusijom. I to želim naglasiti. Prodi je u martu ove godine bio u Kremlju i to je još jednom potvrdio. Znači ako je neko tu promijenio ono što su bili generalni dogovori, ja mislim da je to ustvari bio Zapad. Pošto Rusija primjerice nikada nije vidjela problem u širenju EU, dok je pitanje NATO-a nešto drugo. Još za vrijeme starog, prvog Busha (američki predsjednik George Bush koji je bio na funkciji od 1989. do 1993. godine – op. red.) je postojao dogovor da se NATO neće širiti na Istok. I onda jednog dana imamo situaciju da Ukrajina želi u NATO, a onda se nakon toga pitamo da li Rusija ima interesa na Zapadnom Balkanu. Da, sigurno da ima, ali ni manje ni više nego bilo koja druga država koja danas igra u klubu velikih igrača na međunarodnom planu.

Mi svi mislimo da je Rusija država sklona agresijama. I ja sam to mislio kada sam prije 15 godina došao prvi put u Rusiju. Međutim mogu vas uvjeriti da je glavni strah Rusije da ne bude napadnuta. Posljednjih 15 godina su se stvari odvijale različito nego što su bile dogovorene. I najveće promjene su, po mom mišljenju, tu došle u strategiji NATO-a.

Kad smo već kod NATO-a Moskva je pokazala nezadovoljstvo nakon što je Crna Gora potpisala protokol o pristupanju NATO-u. U javnosti se mnogo govori o pritiscima iz Moskve na Srbiju, također se govori o pritiscima na BiH preko RS-a. U kojoj mjeri je Moskva spremna raditi na tome da blokira članstvo balkanskih zemalja u NATO-u koje još nisu postale članice Sjevernoatlantskog saveza?

Kada je EU jaka, NATO je potpuno nerelevantan po mom mišljenju. I do tog stanja smo bilo skoro stigli prije deset godina. Što se sada desilo? Zašto posljednjih deset godina NATO postaje glavni faktor međunarodne politike?

Niste mi odgovorili na pitanje: U kojoj mjeri je Moskva po Vašem mišljenju spremna blokirati prijem balkanskih zemalja, koje još uvijek nisu članice, u NATO?

Rusija na tom planu jedino koristi diplomatiju. U to vas uvjeravam. Kao i što sve države na svijetu koriste diplomatiju. Ideja da je Rusija spremna na korištenje tenkova i aviona je ideja koja vas veže za sovjetsku prošlost. Današnja Rusija više nije sovjetska Rusija. Ne brinite ni jedan tenk neće doći do Beograda ili Podgorice da bi spriječio ulazak tih zemalja u NATO.

Pitanje se i odnosilo na diplomatske aktivnosti. Primjerice ako Vladimir Putin djeluje na Milorada Dodika da ne prihvati članstvo BiH u NATO-u za to mu zaista nisu potrebni tenkovi.

Da, ali kao što ste vidjeli u slučaju Mile Đukanovića ta diplomatija ponekad i nema efekta. Dakle zašto se bojati te diplomatije. Znate ono što je Rusiju u vezi sa Crnom Gorom najviše pogodilo je emocionalne prirode, ne političke, pošto Crna Gora nije tako strateški važna. Jer ako je NATO došao do Dubrovnika, to što potom dolazi do Kotora to sad nije neka ogromna strateška prednost. Ne govorimo o Albaniji tokom Hladnog rata gdje je ogromna prednost bila biti u Albaniji u tom periodu. To što je Đukanović, zbog svojih političkih razloga, nakon što je on sam dolazio u Moskvu i neprekidno tražio pomoć i podršku od Rusije, donio odluku da na međunarodnom planu okrene leđa Rusiji to je najviše pogodilo Rusiju sa emotivne točke gledišta.

Naravno da Rusija pokušava zadržati one partnere s kojima su odnosi dobri. Glavni partner je naravno Srbija iako su odnosi sa Hrvatskom dobri, sa Slovenijom također, a i sa BiH. Naravno da će Rusija pokušati da instrumentima međunarodnog prava koji joj stoje na raspolaganju uvjeri te države da ne padnu, ne u EU, pazite Rusija nikada nije imala problem da Srbija uđe u EU, ali ne u NATO. Ali danas ući u EU je praktično kao ući u predvorje zgrade koja je NATO-ova.

Balkan nije u središtu pažnje

Činjenica je da je Zapad, u prvom redu mislim na EU, nakon izbijanja ukrajinske krize pojačao svoj angažman u zemljama Zapadnog Balkana. Imamo li de facto na Zapadnom Balkanu regiju preko koje se prelamaju interesi dvije trenutno međusobno suprotstavljene strane?

Da nemamo ovu situaciju na Srednjem istoku rekao bih možda da, ali iskreno ja mislim da je Balkan naprotiv uglavnom izgubio (na sreću naroda koji žive na Balkanu) onu prvu geopolitičku ulogu koju je imao recimo prije 10-15 godina. Znam da je to samim ljudima koji žive na Balkanu, poslije svega ovoga što su preživjeli, ovih zadnjih 20 godina teško prihvatiti. Mislim da se dakle te suprotstavljene vizije sukobljavaju na Balkanu ni manje ni više nego na drugim područjima. No sada je Srednji istok mnogo važniji od Balkana, a Rusija inače ima veću tradiciju aktivnosti na Srednjem istoku nego na Balkanu.

Dr. Igor Pellicciari je rođen u Zagrebu. Studij politologije i međunarodnih odnosa je završio na Univerzitetu u Bolonji, a doktorsku tezu odbranio na Univerzitetu Pavia. Državljanin je BiH, Hrvatske i Italije. Profesor je suvremene istorije i istorije međunarodne pomoći na Univerzitetu u Salentu, te predaje međunarodno pravo i vanjsku politiku EU na Higher School of Economics u Moskvi. Pellicciari je suradnik Ministarstva vanjskih poslova Rusije i počasni konzul Ruske federacije za talijansku regiju Emilija Romanja. Živi i radi u Bolonji i Moskvi.