Rusija i Turska - nastavak igre

Fantomski bolovi su podmukao fenomen. Prije svega su nepredvidljivi. Nekad nastupe odmah nakon gubitka nekog dijela tijela, a nekad i nešto kasnije. I može proći puno vremena prije nego što ti bolovi popuste. Prenesemo li fantomske bolove na cijelo društvo, onda se može steći dojam koliko dugo se oni mogu zadržati u kolektivnoj podsvijesti. Sudar dviju bivših velesila, Rusije i Turske, sad daje naslutiti u kojem se ogromnom vremenskom razdoblju mogu održati umišljeni bolovi. I čini se kao da ti bolovi mogu dovesti do ludila onih koji od njih pate.

Bol iz starih vremena

Na primjer Rusije, čiji je predsjednik Vladimir Putin svojedobno raspad SSSR-a nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom. 1991. je kolabirao ruski imperijalizam, okupljene satelitske države razbježale su se na sve strane. Otada je Rusija samo još Rusija – i više nije velika sila. Predsjednika to boli do danas.

Tu bol on dijeli s kasnim nasljednikom jedne druge bivše velesile, turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Njega muče gubici iz još starijih vremena, od prije 100 godinu, kada su sile pobjednice Osmanlijsko carstvo, koje je bilo jedan od gubitnika Prvog svjetskog rata„ srezale“ na mali dio nekadašnjeg teritorija. Stara veličina je izgubljena. Ali stari duh i dalje živi. „Dirnuti smo duhom na kojem je utemeljeno Osmanlijsko carstvo“, rekao je Erdogan u novembru 2012.

Visoki ulog

Možemo li isključiti mogućnost da fantomska bol ova dva državna poglavara diktira njihovo djelovanje? To se može naslutiti nakon obaranja ruskog borbenog aviona prije nekoliko dana. Posebno zato što se to dogodilo pred istorijski gledano napetom kulisom. Rusija i Turska su ranije bili najveći neprijatelji. A Iran, Afganistan, Balkan i regija oko Crnog mora su bili „masa“ oko koje su se nadmetali. I sad smo svjedoci nastavka te igre: Rusija je, s Iranom kao saveznikom, na vojnom ekspanzionističkom kursu, Turska je u defanzivi. I želi barem održati granice iz 20-ih godina prošlog stoljeća, Uz to ne želi doživjeti da jednoga dana još i Kurdi, nakon eventualnog formiranje države, smanje staro osmanlijsko nasljedstvo.

Ulog je za obje strane visok. I zato Turska sada ide u defanzivu. Nije slučajno da se „rat“ između Rusije i Turske (u kojem te dvije zemlje ne ratuju izravno) koncentrira posebice na regiju Bayirbucak na sjeverozapadu Sirije. Tamo žive Turkmeni i oni su, iz veliko-turske perspektive, geostrateški most u smjeru Istanbula. Upravo tu tursku zonu utjecaja režim Bašara al-Asada želi po svaku cijenu osujetiti, kako ne bi ostala faktor uticaja nakon rata. Zato se on pod zaštitom ruskih „vatrogasaca“ svom snagom bori protiv Turkmena koji tamo žive i koji se također bore.

Riskantni kolonijalizam

Drugim riječima: nakon kolonijalizma je prije kolonijalizma. Zbog toga i dalje trpe Sirijci, koji bježe pred Assadovim bombama ali i noževima IS-ovih krvnika. Da oni ozbiljno misle s promjenom svog imena, da se više ne žele zvati „Islamska država u Iraku i Velikoj Siriji“, nego „Islamska država“ bez ikakvih granica, to je IS itekako dokazao atentatima u Parizu. Time oni na ciničan način podsjećaju na to da je kolonijalizam riskantna stvar i u modernim ali i u post-modernim vremenima.

Ostaje samo za nadati se da će realni (stvarni) bolovi uskoro postati jači od fantomskih. Onda bi se moglo pročuti da „Great Game“ 19. stoljeća ne trpi svoje novo izdanje. Važnije, a to bi se također moglo pročuti, je zajednički front protiv terora: terora sirijskog diktatora ali i terora džihadističkih duhova, koje je on prije nekoliko godina pustio iz boce.