Roman Tijana Sile - između Sarajeva i njemačke provincije

Priča junaka romana prvijenca Tijana Sile mogla bi se opisati u nekoliko rečenica: mladi Sarajlija krajem rata sa svojom obitelji bježi iz Sarajeva preko Zagreba u južnonjemačku provinciju. Tu završava školu i fakultet i stječe nove prijatelje. Priča kakvih ima na tisuće i koje, u pravilu, u sebi ne nose potencijal za roman.

Roman koji se čita u dahu

No isto kao što Tijan Sila nije običan spisatelj tako ni njegov roman prvijenac "Tierchen unlimited" (prijevod je gotovo nemoguć, jedna od mogućih verzija bi bila "Neograničena praživotinjica") nije običan roman. Pogotovo ne za jedan roman prvijenac. To je vidljivo ne samo iz činjenice da je objavljen kod uglednog njemačkog izdavača "Kippenheuer&Witch", što je velika stvar za jednog mladog književnika, nego i upravo euforičnog prijema romana kod kritičara i stručne publike. To je pridonijelo i tomu da je "Tierchen unlimited" bio nominiran za nagradu romana prvijenca literarnog festivala lit.cologne koji je upravo završio u Kölnu. Na predstavljanju nominiranih romana lektor Tijanovog romana je opisao svoj prvi susret s neobičnim tekstom koji mu je dopao u ruke: "U moru svih dosadnih manuskripata izdvojio se jedan s vrlo lošom fotografijom autora s mačkom u ruci na naslovnoj strani. No tada sam ga počeo čitati i nisam mogao prestati. Bila je to ljubav na prvi pogled". Slično iskustvo je doživio i poznati njemački spisatelj Feridun Zaimoglu koji je na koricama romana napisao kako se radi o romanu koji se "čita u jednom danu".

Punk proza

I zaista je "Tierchen unlimited" jedan od onih romana koji vam ne da predaha sve dok ne dođete do posljednje stranice. Nijemci bi tempo koji vlada ovim štivom rado opisali kao "vožnja po lunaparku": puna obrata, promjena ambijenata i likova. Roman je mješavina junakovih iskustava iz ratnog Sarajeva i doživljaja nakon dolaska u Njemačku. No "Tierchen unlimited" nije niti jedan od onih romana koji pokušavaju izazvati sažaljenje opisima ratnih strahota (premda su one vrlo suptilno opisane kroz opise svakodnevice) niti izazvati simpatije kod njemačke publike naivnim pogledom na svijet mladog migranta s Balkana koji velikim očima gleda zemlju u koju je došao. Sila je brutalan na svakoj stranici svog romana. Njegovi opisi su nepoštedni, direktni, naturalistički. Sve pršti od tjelesnih tekućina (kao npr. u dijelu romana koji opisuje susret izgladnjelih Sarajlija s pravom hranom nakon četiri godine gladovanja i posljedicama po probavne sustave istih) i drastičnih opisa ne samo ljudi nego i nove domovine Njemačke prema kojoj se Tijan Sila odnosi bez imalo patetike. To pokazuje da je za njega proces integracije, o kojem se u posljednje vrijeme toliko priča u Njemačkoj, prošao brutalno. No o jednoj zemlji na takav način može pričati samo netko tko tu zemlju poznaje i voli. I to na razini jednog insajdera. Na kraju, kako sam priznaje, zadrti je fan nogometnog kluba FC Kasierslautern, što dovoljno govori o njegovom lokal-patriotizmu. Ugledni berlinski dnevnik Tageszeitung roman Tijana Sile nije nazvao migrantskim nego punk romanom, što možda najbolje opisuje ovaj žanrovski neopredijeljeni tekst. 

Pjesmice o Titu

Tijan je svoja literarna iskustva, kako kaže, počeo skupljati još kao dijete u Jugoslaviji "pišući pjesmice o Titu". Dolaskom u Njemačku otkrio je i bogatstvo jezika ove zemlje koje mu je otvorilo i nove horizonte, ovaj put ne prema lirici nego prema prozi. "Pisanje mi je pomagalo da naučim jezik", kaže Tijan u razgovoru za DW. Ta je ljubav otišla toliko daleko da je na kraju i upisao germanistiku na poznatom sveučilištu u Heidelbergu. Taj studij ga je i doveo do današnjeg zanimanja učitelja na strukovnoj školi u Kaiserslauternu. Na pitanje ima li sličnosti s glavnim junakom svog romana, Tijan Sila odgovara niječno. "Moj junak je netko tko uzme ono što mu odgovara. I toliko dugo je s nekom osobom dok od nje ima koristi a zatim odlazi", kaže. I ne bi baš htio da se njega kao autora povezuje s junakom romana. Iako nam otkriva da je samo oko 15 posto romana direktan prijenos nečega što se zaista dogodilo (a to se odnosi na realistični dio bijega iz Sarajeva) ipak je morao razgovarati s tatom prije objavljivanja romana. "Moj tata je docent bibliotekarstva isto kao i otac glavnog junaka. A glavni junak svoje roditelje često doživljava isključivo kroz prizmu koristi pa sam se bojao da to tata krivo ne shvati. Zato mi je laknulo kad mi je rekao kako zna da je sve to književnost", kaže kroz smijeh Tijan.

Bosansko-njemački humor

U Sarajevu nije bio otkako je kao 13-godišnjak 1994. napustio svoj rodni grad. "Bio sam kod obje bake, jedne u Banja Luci i jedne u Beogradu. I tu sam već primijetio da nešto ne štima. Da se pomalo osjećam kao stranac", kaže Sila. No istodobno naglašava kako mu je važno da i dalje čita na svom materinskom jeziku mada ne čita toliko koliko bi htio. "Rekao bih da imam premalo kontakta s tom pop kulturom bivše Jugoslavije, premda bi htio da je tih kontakata više", kaže Sila. Dolazak iz jednog, prije rata kozmopolitskog, Sarajeva u njemačku provinciju na početku je na njega djelovao traumatično jer se na njega gledalo kao na nekog tko je malo drugačiji, tko je došao iz rata. I tu dijeli iskustva svog junaka iz romana. "Kad sam došao u Njemačku bio sam onako stvarno neprilagođen. Pubertet me udario punom snagom, bio sam u nekim punk bendovima i bio sam malo divlje dijete, puno sam se svađao. I stalno sam morao školskom psihologu, kao ono, dijete došlo iz rata. A moji prijatelji punkeri Nijemci koji su radili još gore stvari nego ja, nikad nisu morali psihologu jer nisu bili u ratu", govori kroz smijeh Sila. I inače se kroz razgovor s ovim simpatičnim književnikom/učiteljem smijeh provlači kao nekakva zvučna kulisa. I to se osjeti i u njegovom djelu: i ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung i Tageszeitung u prvi plan stavljaju Silin neobičan smisao za humor. Ne radi se o klasičnom bosanskom humoru koji je u bivšoj SFRJ uživao poseban status. Riječ je o humoru koji počiva na istim temeljima kao i humor Nadrealista: precizna zapažanja okoline i izvlačenje apsurda iz tih zapažanja. Isto to radi i Tijan Sila s blagom dozom njemačkog intelektualnog humora na tragu, njemu omiljenog, Haralda Schmidta. "U međuvremenu je moj humor rekao bih, pola-pola. Pola bosanski, pola njemački. Kažu i da je malo drastičan. Ja kad tati recimo ispričam nešto za što je mislim da je duhovito on me često samo pogleda bez reakcije i kaže: 'E moj Švabo'".